Francuski filozof Alain Badiou tvrdi: Uprkos svemu, istorijski procesi dovest će opet do stvaranja Jugoslavije! Slovenci već plaču…

Pisac, pjesnik, matematičar, dramaturg, teoretičar ljubavi, Alain Badiou, rođen je u Maroku prije 82 godine. Jedan je od rijetkih radikalnih ljevičara u Francuskoj koji se nikada nije odrekao ljevičarskog angažmana iz mladosti.

BUKA portal / 01. Septembar 2019

Njegova djela su izvršila uticaj na neke od najznačajnijih savremenih filozofa. Smatra se najpoznatijim i najuticajnijim živim francuskim filozofom u svijetu. Za online časopis Novi plamen govorio je o socijalističkoj Jugoslaviji, padu istorijskog komunizma, novoj komunističkoj hipotezi, francuskim novim filozofima, Bernard-Henri Lévyju, Emmanuelu Macronu, Slavoju Žižeku, ljubavi…

Odgovarajući na pitanje kakva su njegova sjećanja na Titovu Jugoslaviju, Badiou kaže:

– Vrlo rano sam slušao o Jugoslaviji, još dok sam bio dječak, čak i u porodici. Moj otac je bilo lijevi socijalista, čak gradonačelnik Tuluza. Moji roditelji nikada nisu išli u Jugoslaviju ali su imali puno simpatija prema toj državi. Generalno, u Francuskoj je među intelektualcima postojala simpatija prema Jugoslaviji i njenom socijalizmu jer nije bio staljinističkog tipa. Malo kasnije, kada sam postao politički svjestan, shvatio sam da je stvar malo komplikovanija, odnosno da ima više tipova komunizma: sovjetski, jugoslovenski, kineski, albanski itd. i da su svi ti modeli sadržali važne sistemske kontradikcije. Mislim da je Titova Jugoslavija za mene prije svega predstavljala ideju da u okviru jedinstvenog komunističkog modela, osim sličnosti – jedna partija, isti tip državnog uređenja itd. – postoje i razlike.

Dobro, znamo kako je u Francuskoj proširena ideja da je baš jugoslavenski socijalizam, zbog samoupravljanja, dobar. Na prvom mjestu su tu ideju širili intelektualci Druge ljevice, dio socijalista i drugi najveći sindikat u zemlji, CFDT. Iskreno, ja se nisam ozbiljno bavio jugoslovenskim samoupravljanjem. Nikada nisam ni posjetio Jugoslaviju. Pročitao sam nekoliko tekstova i upoznao se sa istorijom te zemlje dosta šematski. Ali, Jugoslavija je u to vrijeme bila slika toga da komunistički univerzum nije nikakav uniformni totalitet, već vrlo raznolik totalitet, kompleksan, koji čak sadrži i veoma važne opozicije unutar sebe. Na pitanje kako objašnjava pad istorijskog komunizma na Istoku i raspad Jugoslavije u tom kontekstu, između ostalog pojašnjava: – Onog momenta kada država kao kohezivni faktor izgubi jednu jaku ideologiju, bila to nacionalna ili komunistička ideologija, pojaviće se efekti dekompozicije na identitetskoj bazi. Pogledajte nedavnu istoriju Italije i njihove – sada vladajuće – partije Sjeverne lige, koja je nastala na bazi sukoba između Sjevera i Juga. Pogledajte šta se trenutno dešava u Velikoj Britaniji i Španiji. Odnos države i nacija je na dnevnom redu i danas, odnosno i danas nije u potpunosti riješen. Mi do danas, generalno, nismo riješili pitanje najadekvatnijeg oblika države. U suštini, iskustvo nam je pokazalo da nismo baš najbolje shvatili ni šta je to bila komunistička država. Ona je imala autoritarni i organski oblik sve vrijeme, i na kraju je uništena. Ali ni demokratske kapitalističke države takođe pate od toga da onog momenta kada dođe do slabljenja državnog principa, primjećujemo identitetska pulsiranja. Mislim da ćemo u budućnosti tek biti svjedoci toga. Jugoslavija iz 1980-ih je savršeni model tog procesa. Navodeći da smatra kako je razaranje Jugoslavije bilo užasno loša stvar za cijeli ovaj region, Badiou tvrdi i da će, uprkos svemu što se dogodilo i svojevrsnim animozitetima koji sada postoje unutar ex-jugoslavenskog prostora, ponovo doći do uspostavljanja zajedničke države. No, ističe i da ta država ne smije biti ista…

– Teško je to ne željeti, iako ćemo reći da ta Jugoslavija ne smije biti ista kao ona prethodna i sl. Mislim da će istorijski proces dovesti do reunifiukacije Jugoslavije. Ne vidim trenutno kako će se do toga doći, ali znam da je to neophodnost. Znate, prvi jugoslovenski intelektualci koje sam upoznao u životu su bili Slovenci. I vrlo brzo se s njima nisam složio oko nacionalnog pitanja… jer su oni za sve optuživali Srbiju. Međutim, prije nekoliko godina, kada smo se vidjeli, skoro da su plakali jer su imali nekakvu vladu ekstremne desnice koja je radila reviziju čitave njihove istorije.

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *