Lejla Kašić – Poezija

***

Znam da ljubomorno odćutiš
svakog muškarca
iz mojih pjesama,
i porazno nagađaš
gdje smo sve,
šta smo sve.
Znam da bi volio da si jedan od njih,
da kažeš i pokažeš svima
kako sam te pretvorila u pjesmu,
ali,
to nije neka satisfakcija.
Mnogo je tu,
između redova,
u redovima,
direktno i indirektno,
razbacanih
onih muškaraca koje sam
ganjala u životu,
pa
proganjala iz života –
tužnih harlekina,
slanog šećera,
gorkog meda.
Onih rigidnih,
infantilnih,
smušenih
muškaraca
nedoraslih mom ludilu,
zaljubljenih u lijepo lice,
zaluđenih primamljivim tijelom
i ništa više,
ništa dublje.
Onih neosiljenih pred silom
žene nespretne sa kantarom,
razvučene između krajnosti,
spremne na život
na kakav oni nisu.
Onih koje sam nježnošću dodirivala
tamo gdje se druge ne usuđuju da taknu,
pa nisu znali
da li me više vole
ili preziru.
Onih koji nisu znali šta da rade sa mnom:
gubili razum u mojim zamršenim mislima,
prokartali strpljenje u mojim zapetljanim ćutanjima,
nestajali pred mojim zbrkanim riječima.
I uvijek me, naravno, bilo previše
tim paučinama od misli,
i uvijek sam, naravno, bila preteška
tim sladunjavim rukicama,
pa su odlazili.
Pa sam odlazila.
Pa smo se vraćali,
hvatali još koji krug uzaludnosti.
Dokrajčivali se.
Rasparčavali se.
Zarivali u meso.
Boljeli do koske.
Voljeli,
vidiš,
voljeli se nismo.
Zato,
evo ti:
moji dani
useli se.
Moja koža
nastani se.
Moja kosa
pokrij se.
Moje tijelo
Ljubi me.
Moja duša
prepoznaj me.
Moje oči
upoznaj me.
Moja Ja
voli me.
Samo,
molim te,
budi ono što ljubav magično jeste,
Samo,
molim te,
nikada ne postani
ime kojim će odjekivati moje zbirke.
Samo,
volim te,
nikada ne postani muškarac iz mojih pjesama.

Vjeruj mi,
ne želiš to,
a još manje
ja
želim to.

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *