Skender Kulenović – Čuda

Čuda

Svrh snijega do juga rijeka: zveket vilinskog nakita.
Tu glađu se krili galeb, korijenom gnijezdi se jasen.
S pastrvom danuju zvijezde, i vidre s češljem rakita.
Nebo – ogromnosti oko. Tu protegnut sam i spašen.

Srce je sjelo na prijesto, i svaku pomiso cara
domisli odmah i prazi iz sebe obličje krasa.
Zrno do zrna se stišćem u punom srcu svog nara.
Sam, bor iz petnih mi žila u bezdan sunčani stasa.

I na dnu go sam oblutak ljubljen oblinama vode.
Sva nevidjela se bistre kroz bistre mi oči rode.
U mračnoj duplji mi duba zlate se zujna mi saća.

Sunovrat s gromom sam slapa, i iskok duge iz pjene.
S njom gasnem, i svaka mi kap se, u sladostrašću mijene,
u praroditeljku čuda, u prakap bremenu vrača.

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *