Federico García Lorca: Pjesnik onih koji nemaju ništa

Navršile su se 83 godine od ubojstva najutjecajnijeg i najpoznatijeg pisca španjolske književnosti 20. stoljeća

Španjolska tridesetih godina usmjerava pogled, pažnju i nadu na eksploatirane i potlačene na svijetu. Ta zbunjena i revolucionarna Španjolska vidjela je kako frankisti ubijaju velikog andaluzijskog umjetnika, Federica Garcíju Lorcu. Dogodilo se to prije 83 godine, u zoru 18. augusta 1936. godine.

Mjesec dana ranije u Španjolskoj je počeo rat i revolucija. Radnici i seljaci u Kataloniji su digli oružje da zaustave napredovanje generala Francisca Franca koji je vodio kontrarevolucionarni nacionalni ustanak iz Maroka. Iza Franca su stajali interesi terorskih vladajućih klasa: španjolske buržoazije, zemljoposjedničke, monarhističke i klerikalne Španjolske.

Federicovi ostaci još uvijek nisu pronađeni. Septembra 2017. u općini Alfacar potraga je nastavljena. Zamisao je bila pronaći masovnu grobnicu za koju se vjeruje da je u njoj tijelo Garcíje Lorce nakon što su ga ustrijelili zajedno sa učiteljem Dióscorom Galindoom i anarhistima Franciscom Galadíjem Melgarom i Joaquínom Arcollasom Cabezasom.

Kao dio priznanja jednoj od velikih revolucija 20. stoljeća, bavimo se životom i djelom impozantnog pjesnika i dramatičara, univerzalnog poput Cervantesa, umjetnika koji je stao na stranu „onih koji nemaju ništa“.

Kazalište i iskustvo La Barrake

14. aprila 1936. održana je njegova posljednja predstava, u Barceloni, pri univerzitetskoj grupi Teatro La Barraca koju je on osnovao tek nakon proglašenja Druge republike, a koju je vodio zajedno sa piscem, scenografom, scenaristom i filmskim redateljem, Baskom, Eduardom Ugarteom.

La Barraca je bila putujuća kazališna družina koja je obilazila sela. Nastala je početkom 1932. godine, a činili su je mladi ljudi povezani sa Madridskom studentskom rezidencijom i članovima Slobodnog instituta za obrazovanje. Cilj je bio predstaviti i širiti utjecaj zaboravljenog velikog klasičnog repertoara španjolskog kazališta među radnicima i seljacima.

Ideja univerzitetskog putujućeg kazališta, prema njegovom biografu Ianu Gibsonu koju opisuje u knjizi „Federico García Lorca. Život, strast i smrt“ nastala je među studentima Fakulteta za filozofiju i umjetnost Univerziteta u Madridu. García Lorca predložen je da bude umjetnički voditelj što je i prihvatio uz podršku Školske univerzitetske federacije.

Profesor Fernando de los Ríos, ministar za javno obrazovanje i lijepu umjetnost u vladi Druge španjolske republike i osobni prijatelj Garcíje Lorce zagarantirao je podršku od strane vlade koja je u to vrijeme pojačala takozvane pedagoške misije.

García Lorca je smatrao da je najvažnija bitka s kojom će se Republika morati boriti ona na polju osnovnoškolskog i srednješkolskog obrazovanja kojima je stoljećima dominirala Crkva. U tom okviru, Lorca i mladi ljudi iz La Barrake su vjerovali da je došao kraj buržujskom teatru i drami. Lorca je u svoj rad ubrizgavao snažan socijalni sadržaj koji se uvijek ogledao u koristi prava pojedinaca, slobode, ljudskog dostojanstva boreći se protiv društvenih konvencija.

U tom smislu, ne može se izostaviti ni njegova borba za slobodan seksualni izbor. García Lorca je također ostavio tri teksta u kojima je svoju homoseksualnost eksplicitno izrazio, tvrdeći da ima pravo na slobodnu ljubav. Ti tekstovi su objavljeni u Španjolskoj dugo nakon autorove smrti, poznati su „Oda Waltu Whitmanu“, „Posao javnog teatra“ i „Soneti mračne ljubavi“. Od svog nastanka do početka Španjolskog građanskog rata, La Barraca je izvela ukupno 13 predstava na 74 lokacije. Izvođene su klasične i druge predstave kao „Entremeses“ od Cervantesa, „Život je san“ Calderóna de La Barce i „Fuenteovejuna“ Lopea de Vege; između ostalih.

U jednom intervjuu madridskom dnevniku „El Sol“, pjesnik je jasno iznio svoju poziciju: „Ja sam uvijek bio i uvijek ću biti na strani siromašnih. Uvijek ću biti na strani onih koji nemaju ništa. Onih koji nemaju čak ni svoj spokoj“. On nikada nije dovodio u sumnje svoj društveni angažman i predano je napadao komercijalno kazalište. Borio se za obnovu nacionalne scene i govorio je kako je „tegobno to da ljudi koji idu u kazalište ne žele razmišljati ni o kakvoj moralnoj temi“.

Pjesnik je bio uvjeren da kvalitetna i dobro postavljena dramska djela uvijek dolaze do običnih ljudi. Ian Gibson kaže: „Kada su mladi iz La Barrake stigli u sela, vidjela su se seljačka osmjehnuta lica, u zanosu, strahu, želji i iščekivanju toga šta će se sljedeće dogoditi na pozornici. I odjednom se iščekivanje pretvaralo u eksploziju smijeha i aplauza.“

Nekoliko metara filma preživjelo je pustoš Građanskog rata i frankizma i prikazuju La Barraku u akciji. Među tim slikama Gonzala Menéndeza Pidala koje se nalaze u nastavku može se vidjeti i sam García Lorca kako glumi u predstavi Calderóna de la Barce “Život je san”. Pjesnik se pojavljuje s predstavom „Sjena“, to jest, kao smrt umotan u crne velove sa čudnim bikornovim pokrivačem sa kojega visi nekoliko crnih vela koji mu prikrivaju lice krećući se pozornicom kao duh.

Trilogija?

8. marta 1933. godine, Lorca premijerno prikazuje „Krvava vjenčanja“ sa čim nastaje ono što se naziva njegovim seoskim djelima. Riječ je o trilogiji sastavljenoj od „Krvavih vjenčanja“ i „Yereme“ (1934) i trećoj tragediji koja nije dovršena: „Uništednje Sodome“. Međutim, ta tri djela nisu imala između sebe tako očitu tematsku povezanost. Treća tragedija, sa biblijskim okvirom, nema ni sličnu postavku prethodnim dvjema andaluzijskim lokalizacijama.

Neki su kritičari smatrali „Kuću Bernarde Albe“ trećim dijelom ove pretpostavljene trilogije koja bi imala andaluzijski ruralni okvir kao zajednički nazivnik. Možda nisu u zabludi, ali unatoč istom opsegu, kazališna konformacija ovog djela čini se različitom od prethodnih. U „Krvavim vjenčanjima“ i „Yeremi“ autor provlači tragediju; dok „Kuću Bernarde Albe“ naziva dramom. U prva dva dijela razvoj se čini više kao spektakl, dok se u posljednjem „realističnijem“ dijelu nameće „realistični“ teatar.

Kuća Bernarde Albe

Među velikim djelom Lorce koje ne možemo sažeti u ovim bilješkama, biramo govoriti o Kući Bernarde Albe; posljednjem njegovom komadu prije smrti. Završio ga je pisati 19. jula 1936. i definirao ga fotografskim dokumentarcem koji predstavlja „istinsku kroniku, s crno-bijelim ilustracijama netolerantne i autoritarne Španjolske uvijek spremne ugušiti vitalne impulse naroda, utjelovljene u Bernardinom odnosu prema kćerima, ali i sluškinjama“ (I. Gibson). „Siromašni su poput životinja. Kao da su napravljene od drugih tvari“, visceralna je rečenica inkvizitora i tiranina Bernarde Albe.

Adolfo Salazar, Lorcin prijatelj koji je sudjelovao u čitanju već završenog komada, kaže da je svaki put kada je završio scenu bio uzbuđen uzvikujući: „Ni kap poezije! Realnost! Čisti realizam!“.

Gibson kaže da „nije mogla biti slučajnost da je Lorca zamislio djelo kao predstavu tiranije u vrijeme kada je u Španjolskoj postojala opasnost od fašističkog državnog udara. Bernarda svojim licemjerjem, inkvizitorskim katolicizmom i željom da suzbije tuđa prava izražava mentalitet koji pjesnik vrlo dobro poznaje.

Podnaslov djela je „Drama žena u španjolskim selima“, a priča se odvija u „jednom andaluzijskom selu sa suhom zemljom“. Iako Lorca to ne čini eksplicitnim, nadahnjen je Asquerosom (danas Valderubio), drugim selom u kojemu je živio sa svojom obitelji u Vegi kod Granade.

U intervjuu koji je 7. aprila 1933. dao dnevniku „La Voz“, Lorca tvrdi da se u kriznim trenucima kao što su bila za vrijeme njegovog života u Španjolskoj kazalište mora suočavati sa društvenim problemima. Pojam umjetnosti zbog nje same je neodrživ. A što se tiče njegovog posljednjeg dijela („Kuća…“), on kaže: „Sada radim na novoj komediji. Ona neće biti poput prethodnih. Sada je to djelo na kojemu ne mogu napisati ništa, pa čak ni redak, jer su istina i laž, glad i poezija potjerani i raspršeni u zraku. Pobjegao sam od stranica. Dok postoji ekonomska nejednakost, svijet ne razmišlja. To sam vidio. Dva čovjeka idu duž obale rijeke, jedan je bogat drugi siromašan. Jedan je punog trbuha a drugi udiše zrak svojim zijevanjem. Bogataš tada kaže: „Oh, kakav prekrasan čamac pored rijeke! Pogledajte, ljiljan koji cvjeta na obali.“ Siromah mu reče: „Gladan sam, ne vidim ništa. Gladan sam, jako sam gladan.“ Prirodno. Onoga dana kada glad nestane, u svijetu će se dogoditi najveća duhovna eksplozija koju je čovječanstvo ikada poznavalo. Ljudi ne shvaćaju kakva će radost doći na dan Velike Revolucije. Zar ne govorim kao pravi socijalist?“

Lorcina „tragedija“

Tragedija kao kazališni žanr nosi neizbježnu fatalnu sudbinu. Je li naš protagonist bio predodređen da bude ubijen? Zar je njegov kraj trebao biti beznadno tužan? Nemoguće je post factum potvrditi da je njegovu smrt bilo moguće izbjeći da je španjolska radnička klasa imala drugi smjer i da je revolucija pobijedila.

García Lorca polagao je nade u transformaciju najprije Druge republike a potom i Narodne fronte, koalicije koju su činile Komunistička partija i Socijalistička radnička partija koja se pridružila manjinskom sektoru republikanske buržoazije. Rukovodstva glavnih radničkih organizacija podržala su strategiju kolaboracije tih klasa.

16. augusta 1936. Federico García Lorca uhapšen je od falangista koji su zauzeli Granadu. Pjesnik se vratio u taj grad vjerujući da će tu biti sigurniji nego u Madridu.

U noći između 17. i 18. augusta, Lorcu su otpustili iz zatvora stare zgrade civilne vlade i premjestili u privremeni falangistički zatvor u Víznaru. Tog jutra su ga ustrijelili na mjestu na kojemu se danas nalazi Park koji nosi njegovo ime.

Prema Ianu Gibsonu: „U blizini mjesta gdje je ubijen Federico García Lorca nalazi se poznati Fuente Grande. Granadski Arapi zaintrigirani mjehurićima koji su se uzdizali na njegovu površinu nazvali su ga Ainadamar, „Fontana ili izvor suza“. Nije moguće biti emotivno ne potresen na Izvoru suza, još uvijek mjehurići naviru u blizini mjesta gdje su fašisti ubili najvećeg granadskog pjesnika svih vremena.“

Te noći kada je Lorca ubijen, njegov mladi prijatelj Ricardo Rodríguez Jiménez ga je vidio kad je napuštao zgradu civilne vlade, sa lisicama na rukama. On pamti: „Tog sam jutra otišao iz policijske stanice u tri i petnaest te sam čuo doziv kada sam izlazio. Okrenuo sam se i rekao ‘Federico!’, zagrlio me… ‘Ali kamo ideš Federico?’ ‘Ne znam’. Izlazio je iz zgrade civilne vlade. Otišao sam sa gardom i falangistima do ‘Crnog odreda’. Stavili su mi pušku na prsa. Ja sam vikao: ‘Zločinci! Ubit ćete genija! Genija! Zločinci!'“

Jazmín Jimenez, Izquierda Diario

Sa španjolskog preveo: Darko Vujica, Prometej.ba

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *