Fernando Pesoa – Ako biste me upitali jesam li sretan, odgovorio bih vam da nisam

Bolan interval

61.

  1. do D.

Plemenito je biti plah, otmjeno je ne znati djelovati, uzvišeno je ne znati živjeti.

Samo Mučnina koja je udaljavanje, i Umjetnost koja je odbijanje, pozlaćuju bliskim zadovoljstvom našu<>

Isprazne vatre što ih stvara naša učmalost barem su svjetlo u našoj tami.

Samo nesreća uzdiže i mučnina što ju u nesreći kalimo, i to je znak poput nekakva grba potomaka dalekih junaka.

Ja sam zdenac pokreta, koji se ni u meni nisu svi iscrtali, s riječima za koje nisam ni pomislio da će iskriviti moje usne, sa snovima što sam ih zaboravio odsanjati do kraja.

Ja sam ruševina kuća koje nikada nisu bile ništa više od ruševine, koje su nekome dojadile na polovici gradnje, te više nije imao volje misliti na to što83 gradi.

Nemojmo zaboraviti na mržnju prema onima koji uživaju jer uživaju, na prezir prema onima koji se vesele, jer mi nismo znali biti veseli kao oni… Taj lažni prezir, ta krhka mržnja nije drugo do grubi nogostup, prljav od zemlje, na kojemu se grčevito držimo i na kojem se uzdiže visok i jedinstven kip naše Mučnine, tamna spodoba koje je lice ozareno nedokučivim, tajanstvenim smiješkom.

Blago onima koji svoj život ne povjeravaju nikome.

62.

  1. 4. 1930.

Obični ljudi izazivaju u meni fizičku mučninu, jedina ona, uostalom, i postoji. I hir, ponekad, da se produbi ta mučnina, kao što se može izazvati povraćanje da bi se olakšao podražaj na povraćanje.

Jedna od mojih najdražih šetnji, u jutrima kada se pribojavam banalnosti dana koji će proslijediti kao netko tko se pribojava da ga ne zatvore, ona je šetnja kada polako hodam ulicama prije otvaranja trgovina i robnih kuća i hvatam fragmente rečenica što su ih skupine djevojaka i mladića ispustile, poput ironične milostinje, u nevidljivoj školi mojega otvorenog maštanja.

A to je uvijek isti redoslijed istih rečenica… »A onda je ona rekla…«, i prizvuk u glasu govori o spletki. »Ako nije bio on, bio si ti…«, a glas koji odgovara diže se u znak protesta koji više nisam čuo. »Rekao si, kako da ne, jesi…«, i glas krojačice piskavo tvrdi »Moja majka kaže da neće…«

»Ja?«, čuđenje mladića koji nosi luneh zamotan u masni papir nije me uvjerilo, a vjerojatno neće uvjeriti ni prljavu plavušu. »Možda je bilo…«, i smijeh triju od četiri djevojke, kraj mojega uha prostota koja <> »A onda sam stao točno ispred tipa, i baš u njegovo lice — u njegovo lice, hm, o Zé…«, i jadničak laže, jer šef ureda, po glasu znam da je drugi izazivač, kojega ne poznajem, bio šef ureda, nije u areni među tajnicama primio udarac gladijatora sa slamčicom. »… A onda sam otišao pušiti u zahod…«, nasmijao se čovječuljak s tamnim stražnjim dijelom hlača.

Drugi koji prolaze sami ili u društvu ne govore, ili govore, a ja ne čujem, ali svi su glasovi jasni od neke intuitivne i napuknute prozračnosti. Ne usuđujem se reći, ne usuđujem se samome sebi reći, čak ni napisati, premda bih to mogao odmah izbrisati, što sam vidio u slučajnim pogledima, nenamjernim i niskim skretanjima pogleda, u prljavom susretanju pogleda. Ne usuđujem se jer, kada se izaziva povraćanje, treba izazvati samo jedno.

»Frajer je bio tako nacvrcan da nije ni vidio stube84.« Podignem glavu. Ovaj mali barem opisuje. A ti su ljudi bolji kada opisuju nego kada osjećaju, jer kada opisuju zaborave na sebe. Prolazi mi mučnina. Vidim frajera. Vidim ga fotografski. Čak me i nedužni žargon nadahnjuje. Blaženi zrak što mi pirka u lice — frajer je bio tako nacvrcan da nije ni vidio kako su stube stepenaste, možda su to stube kojima se ljudi uspinju navrat nanos, pipajući se i spotičući se u lažnoj ravnini kosine s ove strane zatvorenog dvorišta.

Spletka, pakost, umišljenost o kojoj je bilo riječi i za koju je nedostajalo odvažnosti da se učini, zadovoljstvo svakoga jadnog stvora ogrnutoga nesvjesnom sviješću vlastite duše, nečista seksualnost, vicevi kao da se škakljaju majmuni, strahotno neznanje o ne-važnosti onoga što su… Sve mi to pruža sliku jednoga čudovišnog i priprostog stvora, stvorenoga nenamjerno u snovima od vlažnih krasta žudnje, od nagrizenih otpadaka osjeta.

63.

  1. do D. 10. 4. 1930.

Čitav je život ljudske duše kretanje u polutami. Živimo u odbljescima svijesti, nikad sigurni u ono što smo ili što pretpostavljamo da jesmo. Nešto smo što se događa u pauzi predstave. Kadikad, kroz poneka vrata zavirimo u nešto što možda nije drugo do scenarij. Svijet je zbrkan, kao glasovi u noći.

Upravo sam ponovno pročitao ove stranice na kojima zapisujem s jasnoćom što na njima traje, te se pitam: Što je ovo i čemu služi? Tko sam, kada osjećam? Što u meni umire, kada jesam?

Kao netko tko na visini nastoji razabrati život u dolini, ja se isto tako promatram s visine, i sa svime, ja sam zbrkan85 krajolik koji se ne razabire.

U tim časovima provalije u duši najmanja pojedinost me oneraspoloži poput oproštajnog pisma.

Osjećam se kao da sam neprestano u predvečerju buđenja, boli me ovojnica mene samoga, guše me zaključci. Rado bih vikao kada bi moj glas nekamo stigao. Ali dubok je san u meni i prelazi s jednih na druge osjete poput niza oblaka od kojih sunčane boje postaju raznolike, a sjenovite86 trave zelene u poljima što se pružaju.

Ja sam poput onoga koji traži nasumce, a ne zna gdje je skriven predmet za koji mu nisu rekli što je. Igramo se skrivača ni s kim. Negdje postoji transcendentan izlaz, božanstvo koje lebdi i samo se čuje.

Ponovno čitam, da, ove stranice što govore o jadnim trenucima, sitnim spokojima ili iluzijama, o velikim nadama što se usmjeravaju prema krajolicima, o bolima poput soba u koje se ne ulazi, o nekim glasovima, o velikom umoru, o evanđelju pisanja.

Svatko nosi svoju taštinu, a taština svakoga od nas je naš zaborav da postoje drugi s istom dušom. Moja taština je nekoliko stranica, poneki odlomak, stanovite sumnje…

Ponovno čitam? Lažem! Ne usuđujem se čitati. Ne mogu ponovno čitati. Čemu bi mi služilo da ih ponovno čitam? U njima je netko drugi. Ništa više ne shvaćam…

64.

Plačem nad svojim nesavršenim stranicama, ali oni koji dolaze, ako ih pročitaju, osjetit će bolje moj plač nego što bi osjetili savršenost da ju uspijem dostići, a onda ne bih plakao, pa ne bih ni imao o čemu pisati. Savršenost se ne očituje. Svetac plače, i to je ljudski. Bog šuti. Zato možemo voljeti sveca, ali ne možemo voljeti Boga.

65.

Ona božanstvena i uzvišena plahost koju ima čuvar<> blaga i časnih oznaka duše. Ah, ali kako bih ja želio barem u jednu dušu ubaciti malo otrova, nespokoja i uznemirenosti. To bi malo utješilo moje nedjelovanje u životu. Kvariti bi bio cilj mojega života. Zar je neka duša zatitrala od mojih riječi? Zar ih netko drugi čuje?

66.

  1. do D. i s Pessoinom napomenom »whole«

SLIJEGANJE RAMENIMA

Obično našim idejama o nepoznatome pridajemo boju našeg poimanja poznatoga: kada smrt nazivamo snom, to je zato što ona izvana nalikuje snu; kada smrt nazivamo novim životom, to je zato što je ona različita od života. Uz sitna neslaganja sa zbiljom izgradili smo vjerovanja i nadu, i živimo od korica što ih nazivamo kolačima, poput siromašne djece koja se igraju kako bi bila sretna.

No takav je čitav život; barem je takav mehanizam posebnog života koji se općenito naziva civilizacijom. Civilizacija počiva na tome da se stvarima pridaju imena koja ih ne određuju, te da se zatim sanja o rezultatima. I doista, lažno ime i istinski san stvaraju novu zbilju. Predmet, uistinu, postaje neki drugi, jer smo ga mi pretvorili u drugoga. Proizvodimo stvarnosti. Sirovina je uvijek ista, no oblik koji joj umijeće daruje, uspješno je udaljava od onoga što je. Stol od jelovine jest jelovina, ali i stol. Sjedamo za stol, ne za jelovinu. Ljubav je seksualni nagon, ipak ne volimo seksualnim nagonom nego pretpostavkom nekoga drugog osjećaja. A ta je pretpostavka, zapravo, već drugi osjećaj.

Ne znam koji mi je učinak svjetlosti ili jedva čujnog šuma, ili sjećanje na miris ili pjesmu, potaknutu tko zna kojim vanjskim dojmom, usred hoda ulicom, iznenada donio ove digresije koje zapisujem bez žurbe, dok rastreseno sjedam u kafić. Ne znam u kojem bih smjeru pokrenuo ili volio da krenu moje misli. Dan je pun vlažne izmaglice i topao, otužan bez prijetnje, bezrazložno jednoličan. Boli me neki osjećaj što mu ne znam imena; nedostaje mi neko objašnjenje ne znam čega; nemam volje u živcima. Sjetan sam ispod svijesti. I ispisujem ove retke, stvarno loše zabilježene, ne da bih to rekao, ni da bih bilo što rekao, već da uposlim svoju nepažnju. Ispunjavam lagano, mekanim potezima romboidne olovke — prema kojoj ne osjećam sentimentalnost da bih ju sačuvao — bijeli papir kojim se zamataju sendviči što su mi ih dali u kafiću, jer mi nije trebao bolji, bilo kakav bi poslužio, samo daje bijel. I osjećam se zadovoljnim. Naslanjam se. Večer se spušta jednolično i bez kiše sa svjetlošću umrtvljenog i nejasnog tona. I prestajem pisati jer prestajem pisati.

67.

  1. do D. 12. 4. 1930.

Koliko se puta, uhvaćen za površinu i čaroliju, osjetim čovjekom. I potom živim sretno i postojim jasno. Plutam po površini. I drago mi je dobiti plaću i ići kući. Osjećam vrijeme ne gledajući ga, i bilo kakva organska stvar me veseli. Ako se zadubim, ne mislim. U tim danima naročito volim vrtove.

Ne znam što to neobično i tužno postoji u dubini duše gradskih vrtova, što uspijevam dobro osjetiti samo kada sebe ne osjećam dobro. Vrt je sažetak civilizacije, bezimena izmjena prirode.

Biljke su ondje, ali ima ulica — ulica. Rastu stabla, ali postoje klupe u njihovim sjenama. U nizu koji je okrenut na četiri strane prema gradu nalazi se samo trg, klupe su veće i na njima gotovo uvijek ima ljudi.

Nije mi mrska pravilnost cvijeća u gredicama. Ali mi je mrska javna uloga cvijeća. Da su gredice zatvoreni perivoji, da stabla rastu u zabačenim dijelovima imanja, da na klupama nije netko, mogao bih naći utjehu u beskorisnom promatranju vrtova. No u gradovima, ovako pravilni, ali i korisni, vrtovi su za mene poput krletki u kojima obojena spontanost stabala i cvijeća ima samo prostor kojega nema, mjesto da iz njega ne izađe, i vlastitu ljepotu bez života što mu pripada.

Ali ima dana kada mi taj krajolik pripada i kada u njega ulazim kao neki lik u tragikomediju. U tim sam danima u zabludi, ali sam barem na stanovit način sretniji. Ako se izgubim u mislima, barem smatram da doista imam kuću, dom, kamo se vratiti. Ako se zaboravim, postajem običan, pošteđen za neki cilj, četkam drugo odijelo i pročitam cijele novine.

No iluzija ne traje dugo, jer ne traje, a i noć pristiže. I boja cvijeća, sjena stabala, pravilan red ulica i gredica, sve se zasjeni i skupi88. Povrh zablude i mene čovjeka odjednom se rastvara, kao da je danje svjetlo, kazališni zastor koji je od mene nešto skrivao — veliki zvjezdani scenarij. I tada očima zaboravljam na bezoblični parter i čekam prve glumce s uzbuđenjem djeteta u cirkusu.

Oslobođen sam i izgubljen.

Osjećam. Hladim vrućicu. Ja sam.

68.

Umor od svih iluzija i od svega što postoji u iluzijama, gubitak iluzija, uzaludnost iluzija, umor prije umora zbog toga što ih moramo imati da bismo ih izgubili, bol zato što ih imamo, intelektualna sramota zato što smo ih imali znajući da će imati89 takav kraj.

Svijest o nesvjesnome u životu najstariji je namet na inteligenciju. Postoje nesvjesne inteligencije: blistavost duha, tokovi shvaćanja, tajne i filozofije koje posjeduju isti automatizam kao i tjelesni refleksi, baš kao i funkcije koje jetra i bubrezi obavljaju sa svojim izlučinama.

69.

  1. do D

Padaju kiše, sve više, više i više… Kao da će se nešto srušiti u vanjsko crnilo…

Sva nepravilna i brdovita zbijenost grada izgleda mi danas poput ravnice sravnjene kišom. Kamo god pružim pogled sve ima boju kiše, blijedo crnilo.

Imam čudne dojmove, svi su hladni. Načas mi se čini da je sav krajolik magla, a i stvari su magla koja ih prekriva.

Neka vrst predneuroze onoga što ću biti kada više ne budem ledi mi tijelo i dušu. Zbog nečega poput sjećanja na svoju buduću smrt ježim se iznutra. U izmaglici intuicije osjećam se kao mrtva tvar, što je pala na kišu, jecajući na vjetru. I hladnoća onoga što neću osjećati nagriza mi sadašnje srce.

Fernando Pesoa

fenomeni.me

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *