H. G. Wellsov “Nevidljivi Čovjek” – Opsesijom protiv beznačajnosti života

kultivisise.rs

H.G. Wells je jedan od pisaca dvadesetog stoljeća koji su uspješno udarili vječni pečat na književnost. Wells je bio među prvim autorima naučne fantastike kakvu znamo danas. Svojom pojavom bi ostavio jak utisak gdje god da je došao, prije svega zbog turbulentnih relacija sa svojim savremenicima.

No, njegov privatni život (koji je najčešće bio u potpunom rasulu) ga nije omeo u pisanju odličnih priča. Možemo reći da je njegov lični život bio dobra inspiracija za svaki manjak lucidnosti njegovih likova.

Njegov roman Nevidljivi čovjek govori o tragi-komičnom naučniku Griffinu, naučniku koji je osmislio način da postane potpuno nevidljiv ljudskom oku. Griffinova bukvalna transparentnost je češće problem nego rješenje u njegovoj borbi s vremenom i opsesijom.

Egzistencijalne muke

Griffin, tačnije Nevidljivi Čovjek, započinje svoj put nevidljivosti jednom uobičajenom ljudskom egzistencijalnom krizom shvatanja vlastite nevažnosti, kako širim poimanjem svijeta tako i (tadašnjim) studentskim sitnostima.

Pronalazeći svoju snagu u svojoj nevažnosti, odlučuje da svoju ljubav i svoje znanje o optici pretvori u genijalnost. Genijalnost, koja će mu donijeti opsesiju i odvesti ga u ludost.

U takvom stanju, završava u malom engleskom selu Iping u Zapadnom Sussexu. Njegov prvi pravi problem u selu počinje kada ga uhvate u krađi i skinu s njega svu odjeću te otkriju njegovu nevidljivost, nakon čega on bježi i sreće beskućnika Marvela.

Ljudi koje je Nevidljivi Čovjek pokušao uništiti u toku svog bijega nisu samo seljani koji su ga odlučili zaustaviti, već i beskućnik Thomas Marvel koji je sasvim slučajno zadesio na njegovom putu. Nevidljivi Čovjek je odabrao baš njega kao alat za dostizanje svog cilja – povratak u selo i preuzimanje spisa o nevidljivosti.

Ono što Griffin nije planirao je činjenica da je Marvel njegov prećica za destrukciju, i da će Griffin sam upasti u jamu koju je kopao beskućniku Marvelu.

“Ali drogiranje mačke nije šala, Kemp!”

Nevidljivost za Griffina predstavlja vrhunac nauke, nešto poput pobjede nad prirodom, ono što ga stvara Svemogućim u njegovim vlastitim očima, Bićem za koga ne važe pravila smrtnika kao što su etika, čast, pa čak i najosnovniji zakon moralnosti.

Završivši ponovno u selu Iping, Griffin iznova bježi od seljana, što se već može posmatrati i kao simbol za njegovo bježanje od realnosti i zdravog razuma, te utočište pronalazi u domu svog druga iz studentkih dana – Kempa. Griffin mu otkrije svoj stvarni identitet.

Kemp sumnja u vlastitu logiku i kontakt s realnošću, ali ipak odlučuje da vjeruje i svojim očima (Griffin nosi samo ogrtač što izgleda čudno na Nevidljivom Čovjeku). Povrh svih dogodovština, ono što Kempa zapita o Griffinovoj empatiji je uzbuđen način na koji Griffin izgovara da drogiranje mačke nije lak posao. Naravno, Griffin misli na proceduru pravilnog drogiranja mačke ali i samih rezultata takvog eksperimenta, apsolutno ne uzimajući u obzir patnju kroz koju je mačka prošla.

Kemp otkriva policiji gdje je Griffin, nakon čega slijedi proganjanje Kempa od strane Nevidljivog Čovjeka s paralelnim skrivanjem od policije i seljana. Griffinov život završava sklupčanim i prebijenim tijelom nad kojim apsolutno niko nije imao suosjećanja ili milosti.

Griffinovo utočište u vlastitoj ludosti

Nevidljivi Čovjek je sve svoje otkrivene formule i naučene teorije od početka krio samo za sebe umjesto da ih, kao što rade svi ostali naučnici, podijeli s Institutom za nauku. Njegova opsesija, koja je na početku služila za davanje značaja njegovom životu, polako je počela uzimati maha i od Griffina je stvorila manijaka koji misli da je veći i od sebe i od Prirode. Opsesijom, kao takvom, dostiže značenje vlastite egzistencije te ga to dodatno motiviše da od nauke ne odustane.

Griffin dokazuje da, poput ostalih opsesija, i ova je završila kao čista ludost, kao borba s vremenom, kao uništavanje svega što se Ludaku stvori na putu.

Nevidljivi Čovjek je simbol nevidljive patnje za značenjem života jednog regularnog, svakodnevnog Vidljivog Čovjeka. Te patnje i ludosti isprva uvijek i jesu nevidljive ali kada one započnu izjedati svog vlastitog konzumenta, i on postaje isto toliko Nevidljiv.

Piše: Hana Tiro

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *