Ničeova filozofija na filmskom platnu – Karika evolucije koja nedostaje

Nepravda je prema Fridrihu Ničeu što je direktna filmska inspiracija bio prije svega njegov život, a ne njegova filozofija.

Filmski autori tako su, nerijetko i oni prvoklasni, ponavljali i pravili istu grešku: izlaz iz lavirinta i orkana zvanog Fridrih Niče tražili su skoro po modelu njegovih prijatelja psihoanalitičara. Pomno i gotovo lešinarski kopajući po detaljima živopisne, apsurdne, po mnogo čemu i kontroverzne Ničeove privatnosti. Na način na koji bi se Fridrihu sigurno nadvio još koji tamni oblak među vjeđama…

Pri tome, gotovo svi su promašivali poentu – a to je, da je Ničeova filozofija, teorijski rad, postojala kao zaseban entitet, daleko izvan skupa prizemnog i prolaznog haosa, kakvim je smatrao svoju svakodnevicu. A ta odvojenost, i samotna potraga za sobom u radu i stvaranju, daleko iznad svakodnevne čežnje, sebičluka, žudnje – to je tek cjelovit i potpun Niče. Onaj što kopa po apsurdima nihilističkog besmisla, pa potom sa iskustvom najdublje tmine gradi visoke merdevine, natrag pod sunce. Prateći blještavilo, što će jednom zaslijepiti na mrak odveć naviknute oči…

Tako su rijetki ostali primjeri onih velikih filmskih autora, koji su Ničea posmatrali i interpretirali kroz ono što je imao da kaže. Ipak, dovoljno da filmsko platno zauvijek oboje nekim neizbrisivim tonovima.

nice-1Izvan dobra i zla (1977)

Idealan primjer koliko je filmski pogled na Ničea kroz prizmu odnosa i bliskosti sa drugima bio pogrešan je vrlo popularan i poznat film sa kraja 70-ih.
Italijanska rediteljka Lilijana Kavani proslavila se prelijepim, kultnim „The Night Porter“ (1974). Erotična psihodrama na magično delikatan način dekonstruisala je relaciju fašizma i perverzije, roba i gospodara. Jedan od omiljenih Ničeovih teorijskih motiva spleo se u fantastičnom erosu Dika Bogarda i Šarlote Rempling.

Drugi dio Lilijanine njemačke trilogije, ,,Izvan dobra i zla“ (,,Beyond Good and Evil“, 1977) je već direktna referenca na Ničea. U fokusu je, naravno, velika ljubavna priča epohe: Fridriha (Erland Džozefson) i neuhvatljive, mistične psihoanalitičarke Lu Andreas-Salome (Dominik Sanda). Lilijana „jednačinu“ nepotrebno komplikuje razvijajući lik Pola Rea (Robert Pauel), Fridrihovog prijatelja, a priča ide u pravcu ljubavnog trougla sa par kapi homoseksualne aluzije… Problem: ni traga od one hemije Bogarda i Rempling, da bismo Lilijani ponovo povjerovali.

nice-3Kada je Niče plakao (2007)

Na sličan način promašuje i „When Nietczche Wept“ („Kada je Niče plakao“, 2007) Pinčasa Perija. Armand Asante u naslovnoj i Ketrin Vinik u ulozi Lu Salome su već bolji, iako pretjerano ekspresivni i dramatični. Autor ih vrlo brzo u filmu „zakopa“, ali i Fridrihovu filozofiju – jer u suštini, ovo je film o psihoanalizi, moći povjeravanja, komunikacije. Tako je mnogo temeljnije razrađen Ničeov odnos sa psihoterapeutom Jozefom Breuerom (Ben Kros), prije nego i to krene po zlu, a film postane bitka da Fridrih izgradi povjerenje pred bilo kim.

Voljeti Lu (2016)

Zato je mnogo interesantnije filmsku priču o Ničeovoj privatnosti pratiti iz perspektive druge osobe. I to upravo Lu Salome, u „In Love with Lou – A Philosopher’s Life“ („Voljeti Lu“, 2016). Niče je u očima Lu (tumači je predivna i karakterna Katarina Lorenc) jedna, ali važna karika u životu kroz koji su prolazili Fridrih, Sigmund Frojd, Pol Re, a prije svih jedina prava ljubav, pjesnik Rajner Marija Rilke.

Baš je u ovom filmu najlakše shvatiti ključni Ničeov lični promašaj: filozof toliko inspirisan i privržen ličnoj slobodi nije je prepoznao kao jedini i isključiv izbor Lu Salome.

nice-4Dani u Torinu (2001)

Nezaobilazan filmski motiv Ničeovog života je ono što je pola legenda, pola mit: da je Fridrih u Torinu nepovratno skliznuo u ludilo onda kad je na ulici svjedočio sceni čovjeka koji tuče konja koji ne može ustati.

Interesantan primjer je „Dias de Nietzsche em Turim“ („Ničeovi dani u Torinu“, 2001). Reditelj Žulio Bresan je na Venecijanski festival donio film koji se protivi klasičnom tkanju radnje, pravilima montaže ili kadriranja. Uz distancu prema likovima i ciljani izbor da jedina prava „uloga“ bude narator, Bresan je napravio jednu iluziju. Digao je žestoku prašinu, prije svega, zbog igranja sa fotografijama Torina sa kraja 19. vijeka, zbog čega je veliki broj gledalaca povjerovao da se radi o realnim i nikad ranije snimljenim kadrovima iz Ničeovog života.

Ničeov učenik (1915)

Najbliže što se realnom Ničeu, „fizički“ primakao jedan savremenik, je nijemi film „A Disciple of Nietzsche“ („Ničeov učenik“, 1915) Britanca Filipa Lonergana.
Ideja da, po ugledu na legendaran i za filozofiju tako dragocjen odnos realnog Platona i pola-realnog pola-mitskog Sokrata, Lonergan napiše tekst za nijemi film o Ničeu i Ničeovom sljedbeniku, je za to vrijeme naivnog osvita filmske ere bila vrlo avangardna. Autor se oslonio na knjigu „Filozofija Fridriha Ničea“, velikog poštovaoca H. L. Menkena. U film uvodi i živopisne likove poput Gangstera, Profesorova, Profesorove kći… Vrlo je dragocjeno vidjeti koliko je Niče u jeku Prvog svjetskog rata bio inspiracija jednom britanskom filmskom autoru. Nažalost, iz filma je ostalo sačuvano nekoliko kadrova i postera, uz scenario.

nice-5Moj prijatelj Niče (2012)

Tu ravan odnosa ljudi različitog vremena prema idejama velikog filozofa odlično oslikava interesantan brazilski kratki film „Meu Amigo Nietzsche“ („Moj prijatelj Niče“, 2012). Priča reditelja i scenariste Faustona Da Silve je jednostavna i efektna: školarac Lukas dobija zadatak da mora popraviti čitanje. Jureći zmaja od papira nošenog vjetrom i čeprkajući po kontejneru za smeće, Lukas nailazi na Ničeovu knjigu „Tako je govorio Zaratustra“.
Ovo nije samo posveta čitanju, niti o tome kako jedna knjiga može da na više načina usmjeri život i udari pečat na odrastanje. Već vrlo dragocjeno zapažanje – da Ničeova „strašna i opasna“, sumorna i navodno beznadežna filozofija, može biti savršeno jasna jednoj čistoj djetinjoj duši. Pravo u metu!

Torinski konj (2011)

Naravno da je Niče najbolji i najjasniji onda kad pratimo njegove poglede, a ne odraz brkajlije u očima drugih ljudi. Zato je briljantni „A torinoi lo“ („Torinski konj“, 2011) velikog mađarskog reditelja Bele Tara pun pogodak. Ovih 146 minuta nijesu ništa drugo nego 30 dugih statičnih kadrova Tarovog kamermana Freda Kelemana.

U fimu Fridriha nećemo vidjeti – ali hoćemo sve ono što je vidio onog dana na turinskoj ulici, kada je grešni, otupjeli i gladni seljak šibao lipsalog konja. Film tako prati svakodnevan, dozlaboga repetitivan život seljaka i djevojčice na bijednoj farmi krompira. Sve što im se dešava – otuđenost, nemuštost, apokaliptični scenario gdje ih iz svakodnevnog mrtvila diže nesreća ljudske prirode i zlobe – možda je samo plod Ničeovog uma, onako kako ga je Tar pakleno izmaštao. Ali u toj crno-bijeloj tragediji likova koji ne uspijevaju, niti pokušavaju da promijene bilo šta ili utiču na bilo šta u svojom životima, ima dovoljno razloga za ludilo jednog filozofa. I divnog čovjeka.

nice-2Odiseja u svemiru (1968)

Konačno, nigdje Niče nije prisutan i jasan kao na filmu u kojem se direktno ni ne pominje. Naravno, u „2001: A Space Odyssey“ („2001: Odiseja u svemiru“, 1969) Stenlija Kjubrika. Genijalnog Britanca koji je jednom, možda i nehotice, doslovno izrekao iste Ničeove riječi: „Ona nedostajuća karika između majmuna i civilizovane osobe – to je čovjek“!

Kroz segmente „Odiseje“ lako je prepoznati Ničeove ideje, još tjerane gorivom nezaboravne teme ,,Tako je govorio Zaratustra“ velikog klasičara Johana Štrausa. Filozof inspirisan evolucijom servirao je strašnu ideju da je od majmuna postao čovjek onda kada su naučili da ubijaju jedni druge. A od čovjeka natčovjek onda kad teoriju, znanje, racio, pretvori u cijelu kosmičku akciju.

Naravno da je Kjubrik bio spreman da osjeti i servira ničeanski paradoks u filmu: onda kad natčovjek, kosmonaut, usmrti robota na isti način kao majmun-čovjek majmuna… Slični motivi, ali nikad tako istrajno i jasno podvučeno, ponavljaju se i kroz druge Kjubrikove filmove, poput „Dr. Strangelove“ ili „Paklene pomorandže“. Tako je jasna i dirljiva istina da je velikog Ničea mogao na pravi način osjetiti i promisliti istinski filmski genije Kjubrik. Tek tako je, u refleksiji velikih, ludih, ideja daleke budućnosti, Fridrih Niče dobio dostojan potpis na bioskopskom platnu.

FOTO: wikimedia.org/ imdb.com

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *