„Ford v Ferrari“ zabavan je i pun ljubavi prema herojima auto-trka – Vožnja na 7.000 obrtaja

Režija: Džejms Mangold Uloge: Kristijan Bejl, Met Dejmon, Džon Berntal, Katrina Balf, Džoš Lukas Trajanje: 152 min

Najbolji trkački filmovi su oni zbog kojih nemate osjećaj da se nalazite u bioskopu, nego u brzojurećem automobilu. Znate već onaj utisak koji bude filmovi kao što su „Grand Prix“ (Džon Frenkhajmer, 1966), „Le Mans“ (Li Ejdž Kacin, 1970) i donekle „Rush“ (Ron Hauard, 2013), kad se usijecate u bioskopsko sjedište, gazite nevidljivi gas ili kočnicu i slučajno zakačite osobu do sebe mijenjajući brzine u vazduhu…

E, kad vam se ovo dogodi, tada znate da se pred vašim očima razvija vrstan trkački film. Baš takvim ostvarenjima, uprkos viškovima i neispeglanom scenariju, pripada i „Ford v Ferrari“ u režiji Džejmsa Mangolda, kod nas i u regionu distribuiran pod rogobatnim nazivom „Le Man ’66: slavna 24 sata“.

Izuzetni ljudi

Ova sportska drama donosi priču o hiperbrzim automobilima i neustrašivim ljudima koji su morali da se bore sa teškom birokratijom, najtvrđim zakonima fizike i najljućim ličnim demonima kako bi te obožavane četvorotočkaše učinili još bržim. Njihova imena odavno su dobro poznata i sveta zaljubljenicima u auto-trke, a nakon Mangoldovog filma postaće bitna i onima koji do sada nijesu ni čuli za njih.

„Ford v Ferrari“ fokusiran je na legendarno rivalstvo dvije velike automobilske kompanije. Opet, iako to ne biste pomislili zbog naziva, ovo ipak nije toliko priča o suparništvu Henrija Forda Drugog (Trejsi Lets) i Enca Ferarija (Remo Đirone). Mangoldov film je više storija o prijateljstvu dva izuzetna čovjeka koje je to rivalstvo stavilo na ispit: američkog automobilskog dizajnera Kerola Šelbija (stameni Met Dejmon) i britanskog trkača i mehaničara Kena Majlsa (šarmantni Kristijan Bejl).

Osim po tome što vam automatski gurnu volan i mjenjač u ruke, uvjerljivi trkački filmovi mogu se prepoznati i po tome što nikada ne govore toliko o datom sportu koliko o ličnostima koje su njime opsjednute. „Ford v Ferrari“ slika je i prilika takvog ostvarenja.

Mangoldov film otkriće vam mnogo o toj 1966. godini, kada je u francuskom Le Manu, stjecištu najprestižnije dvadeset četvoročasovne automobilske trke na svijetu, svježe ištancani „ford GT40“ srušio Ferarijevu dugogodišnju dominaciju. No, još više će vam reći o ljudima koji su, ništa manje žestoki od mašina kojima su upravljali, uspjeli da osedlaju taj san.

David i Golijat

Sudeći prema Mangoldovom konceptu, komplikovana bitka za Le Man može se sagledati iz više uglova. Osim što je to priča o rivalstvu Forda i Ferarija i prijateljstvu Šelbija i Majlsa, slavna trka jeste i još jedna klasična pripovijest o Davidu protiv Golijata.

U ovom slučaju ulogu potcijenjenog malca sa praćkom igra prgavi heroj radničke klase odlučan da pogodi golijatskog bogataša pravo u to ogavno oko oslijepljelo od nepristojne gladi za uspjehom i novcem. Strast tog „malog“ čovjeka, njegova silna ljubav prema onome u što vjeruje, stalno je na udaru birokratske logike i opreznih korporativnih odluka koje nemaju nikakve veze sa njegovom kaubojskom etikom. Jer, nešto što je umjetnost i izvor najveće sreće za Davida, za Golijata nije ništa drugo osim predmet koji bi trebalo brendirati i prodati.

Režiser sjajnih filmova „Walk the Line“ (2005), „3:10 to Yuma“ (2007) i „Logan“ (2017), ne bi bio taj koji jeste da nije pružio puno povjerenje sopstvenoj priči. Nepretenciozan i svjestan da ne mora da izvodi nikakve kerefeke kako bi zadržao nečiju pažnju kad je priča koju ima hipnotišuća sama po sebi – Mangold je izabrao linearni, oldskul pristup i za Le Man.

Može se reći da režiser nije mnogo pogriješio, iako je „Ford v Ferrari“ daleko od savršenog filma. No, baš zahvaljujući tome što je pustio likove da dišu i sami šarmiraju gledaoce, uspio je da stvori ostvarenje kojem je mnogo lakše oprostiti mane.

Jureća mašina

Kvalitet Mangoldovog dvoipočasovnog filma najlakše je uporediti sa „fordom“ kojeg Majls vozi na ludačkih, totalno „nepreporučljivih“ 7.000 i više obrtaja. U pojedinim momentima imate osjećaj da će mašina eksplodirati ili da će se zabiti u zid. Katkad kočnice otkažu, automobil se zapali, vrata ne mogu da se zatvore, gume oćelave… No, radost vožnje ne jenjava.

Između momenata kada mislite da će vas mašina izdati naređani su oni koje tako savršeno lijepo opisuje Šelbi na početku i u finišu filma, pokušavajući da objasni kako se osjeća čovjek koji se nalazi u vozilu što juri 220 kilometara na čas. Taj osjećaj, to „tijelo koje samo postoji u vremenu i prostoru“ – to jeste Mangoldov film kada je najbolji.

Taj utisak postignut je zahvaljujući nekoliko faktora. Prvi i najvažniji jeste perfektno odabrana glumačka ekipa sa Dejmonom i Bejlom na čelu. Oba glumca gospodare kadrom kad god se pojave na ekranu, ali ne ostavljaju ni približno ubjedljiv dojam kao kada zajedno grade oktansku bromansu najvećih legendi američkog automobilizma. Dejmonov kontrolisani Šelbi savršen je opozit Bejlovog raspuštenog Majlsa, čovjeka koji se vozi ovom planetom na 7.000 obrtaja čak i onda kada nije u automobilu.

Odbojni direktor

Ništa slabiji utisak ne ostavljaju ni Džon Berntal kao Li Ajakoka, inicijator ideje da „Ford“ počne da pravi sportske automobile, kao ni Džoš Lukas u ulozi Lea Bibija, jednog od direktora kompanije koji je postao zadužen za taj segmenat proizvodnje. Što se tiče ovog drugog, nemoguće je pogledati „Ford v Ferrari“ i ne zamrzjeti najvećeg krivca za to što je Majls izgubio titulu šampiona 1966. u Le Manu.

Nagovorivši Šelbija da traži od Majlsa, koji je već postavio nekoliko rekorda i vodio je za nekoliko krugova, da sačeka druga dva Fordova vozača, kako bi sva tri automobila istovremeno prošla kroz cilj – Bibi je postao jedan od najomraženijih ljudi u svijetu automobilskih trka. A u Lukasovoj izvedbi, svakako jedan od najodbojnijih filmskih likova godine.

Osim glume, „Ford v Ferrari“ krase i izvanredna muzika, dizajn i montaža zvuka. Nominacija, ako ne i Oskari, mu ne ginu u tim kategorijama. Mangold je stvorio nevjerovatno audio iskustvo. Toliko dobro, da svaku promjenu brzine osjećate cijelim tijelom. Svaka trka, naročito posljednja u Le Manu, ubrzava rad srca do te mjere da ćete poslije gledanja filma zažaliti zbog toga ako ste pješke došli u bioskop. Želja da dobro nagazite gas držaće vas danima.

Sladunjave riječi

Što se tiče mana, nije da ih „Ford v Ferrari“ nema. Likovi Majlsove žene Moli (Katrina Balf) i sina Pitera (Noa Džup) ostali su potpuno neiskorišćeni. Gospođa Majls jeste bila atipična supruga trkača. Znala je štošta o automobilima, voljela je brzu vožnju i davala savjete suprugu umjesto da ga podržava ćutke, kao tipična domodržnica. No, Mangold nije uspio da je ugura u plan i program kako valja. Moli Majls djeluje kao da je ubačena u ovaj muškocentrični svijet samo da se publika ne bi žalila kako u njemu nema nijedne (atipične) žene.

Ništa bolje nije upošljen ni Majlsov sin Piter. Mangold ga je iskoristio u nekoliko scena, većinom da bi pokazao koliko je vožnja sportskih automobila rizičan posao i da bi, kroz razgovor oca i sina, produbio filozofiju koja prati ovaj svijet. No, nije postigao previše uspjeha, jer scenaristi Džez Batervort, Džon Henri Batervort i Džejson Keler nijesu uspjeli da sačuvaju ni te, ni mnoge druge segmente od sladunjave teatralnosti.

Šteta je i što Ferari nije dobio više prostora. Jedna duža od svega nekoliko scena u kojima se pojavio dovoljna je da postanete žestoki navijači čovjeka koji važi za najvećeg narcisa na svijetu, ali kojeg morate poštovati jer nikome nije dao na sebe, naročito ne drugorazrednim „Dvojkama“, kako su zvali Forda Drugog. Opet, i njegovo „neprisustvo“ je razumljivo. Ovo je prije svega priča o američkom uspjehu i snu.

Za više Ferarija moraćemo da sačekamo 2020. godinu i film Majkla Mana u kojem čuvenog Italijana igra Hju Džekman koji je, inače, uskočio nakon što je Bejl odustao od projekta zbog gužve u rasporedu. Hoće li film „Enzo Ferrari“ zaslužiti mjesto u muzeju najboljih sportskih biografija? Vidjećemo. Ako bude malčice bolji od Mangoldovog zabavnog i emotivnog ali i prilično neurednog ostvarenja, velike su šanse da hoće.

Ocjena: 7/10

Marija Ivanović-Nikičević

Foto: imdb.com

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *