Kim Gordon, solo debi album „No Home Record“ – Kalifornijska Pandora

Kao da lasom hvata jedan kalifornijski zemljotres, prije nego utihne i pobjegne u mračnu dubinu – samo da isprati ludi seizmički ritam… Tu počinje muzika Kim Gordon, zvuk seksi i pomahnitao na prvoj solo ploči „No Home Record“. Baš kako dolikuje nekada glavnoj faci benda Sonic Youth!

Raspad jednog od najvećih bučnih američkih bendova 2011. godine za Kim je značio oslobađanje kreativnosti. Dugo ju je usmjeravala u vizuelnu umjetnost. Na primjer, cijeli niz izložbi posvetila je fascinacijom „Air BnB“ enterijerima. Kao da je ta aktuelna varijanta prenoćišta modernom čovjeku pružila šansu za „instant novi početak“. Za izlazak iz klaustrofobične kutije stvarnosti, po cijeni od dvocifrenog broja eura za noć. Ta tema renta-životnog-restarta dominantna je na albumu „No Home Record“. Takođe, to je i vječiti kalifornijski lajtmotiv. Od 2015. godine Kim ponovo živi u Los Anđelesu. Od tada je radila na albumu, i sa mnogo cinizma istraživala i preispitivala koliko šansi uopšte bilo ko može dobiti za restart života u našem vremenu.

Silovita buka

Kim Gordon ima rijedak talenat da u svom rok eksperimentu djeluje i neustrašivo i senzualno u isti mah. Njena muzika su postindustrijski kolaži, mnogo silovite buke koja siječe po neurotičnom, beznadežnom panku, koji se ne može ignorisati („Hungry Baby“) ili vrlo svedenom, bitovima nošenom popu („Murdered Out“). Od starta je očita spremnost da Kim eksperimentiše, leti u dijametralno suprotne pravce i ideje, pokušava da se sakrije u jedan muzički tamni ćošak prije nego strkne u drugi, čim je primijetite. Rijetko ko poznaje moderni Los Anđeles kao Kim Gordon i rijetko ko je uspio tako dobro da uhvati koliko je ona širina kalifornijskih bulevara i drumova suštinski skučena, onda kad je pritisne smog i užegla vrelina.

„Paprika Pony“ je potencijalno najinteresantnija pjesma, nošena strogim udarima po klavirskim dirkama koji bi savršeno pristajali nekom poganijem reperu – da nije daha i šaputanja Kim Gordon. Na „Don't Play“ još je i najciničnija, sa kritikom američkog konzumerizma i prostim zadirkivanjem: „Slobodno možete da piškite u okean, besplatno je!“

Novi paradoksi

Takav album, bez imalo pomirljivosti, konformizma, a u bjesomučnom postavljanju novih paradoksa i pitanja, morao je biti dominantno „rastavljen“. Prosto, ovo je muzika koja odbija da bude cjelina, organizam bez vezivnog tkiva, bilo kakve smislene kohezije. I samo takva muzika, iščašena i strogo u protivljenju jasnoj formi i zaokruženosti, dolikuje svojoj neumornoj autorki. Upravo ovakva Kim Gordon nam je potrebna, da u svakoj sjenci pronađe novu Pandorinu kutiju, pa je istog časa bez bilo kakvog ustezanja otvori. Malo divlje buke za promjenu, spram poturanja života pod tepih, u ovom ludom svijetu djeluje terapijski – i to mnogo govori i o nama.

S. S.

Ocjena: 79/100

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *