Marguerite Duras: „Ljubavnik“

„Ljubavnik“ je priča o žudnji i ranome otkrivanju tjelesnosti, o odrastanju na Indonezijskom poluotoku, o ljubavi, o školovanju, ali jednako tako o intenzivnim i dramatičnim događanjima unutar jedne obitelji, o smrti i gubitku, o boli, o ljubavi spram najbližih…

prevela: Ingrid Šafranek

naklada Ceres, Zagreb, 1998.

Roman „Ljubavnik“ francuske spisateljice Marguerite Duras jedno je od književnih djela koje je upamtila i kao intimno svoje prepoznala i prisvojila cijela jedna epoha – epoha druge polovine dvadesetog stoljeća, čitateljska publika koju je ovo djelo osvojilo u velikom broju zemalja svijeta, djelo istovremeno pitko i razumljivo, i poetično filozofsko, tajnovito, složeno, sofisticiranog, promišljenog, književnim radom dugo profiliranog jezika i strukture, koji ga, bez obzira na njegove ogromne uspjehe kod široke, manje zahtjevne čitateljske publike, svrstavaju među djela takozvane „visoke“ književnosti, umjetničkog književnog pisma.

Ovu metafikcionaliziranu autobiografiju, za kakvu teorija primjećuje da joj je krajnji cilj da čitatelj i(li) kritičar prestanu razlikovati pisca od glavnog junaka, a kakve je pisao i Marcel Proust, na tragu čijega pisanja, jednim dijelom, nastaje i ova knjiga, autorica je pisala u kasnijoj životnoj dobi, nakon već postignute slave svojim mnogobrojnim romanima, filmskim scenarijima, radom u kazalištu, tijekom osamdesetih godina prošloga stoljeća. „Ljubavnik“, ta brilijantna malena knjiga, roman – poema, tekst je koji se i svojom strukturom i jezikom, i svojom tematikom, bori protiv konačnih određenosti, protiv hladnih i decidiranih klasifikacija koje ljudska bića, i sve druge životne subjekte i pojave, na jedan način prinuđuju da se odriču sebe, vlastite prirodnosti koja nikada nije jednoznačna, i koja je sazdana na proturječjima. Avangardnost ovoga teksta stoga nije samo u njegovu jeziku i formi, ona proizlazi iz doživljaja, percepcije svijeta kakva se iščitava u „podtekstu“, u prazninama koje su za jezik Marguerite Duras važne jednako kao i tekst kojega ispisuje – prepune značenja koje senzibiliziranom čitatelju nude složenije mogućnosti interpretacije.

Te se interpretacije nadaju u širini i bogatstvu kakve zapravo donosi i sama priča, ponekad samo u fragmentima i natruhama, kao usput izrečenim aluzijama, no koje otkrivaju slojevitost, filozofičnost i psihologiziranost, a jednako tako političnost i socijalnu osjetljivost svjetova koje svojim pisanjem, a također i u ovom ljubavnom romanu o odrastanju i inicijaciji u svijet umjetnosti, rastvara i pokazuje književno umjetničko pismo Marguerite Duras.

Ova autorica od pisanja traži da ono „uvijek bude sve, stopljeno u jednu, po svojoj prirodi nerazlučivu stvar“, i to joj, kao nekome tko od književnosti zahtijeva ono više, i uspijeva. „Ljubavnik“ je stoga i priča o žudnji i ranome otkrivanju tjelesnosti, o odrastanju na Indonezijskom poluotoku, o ljubavi, o školovanju, ali jednako tako o intenzivnim i dramatičnim događanjima unutar jedne obitelji, o smrti i gubitku, o boli, o ljubavi spram najbližih, o mržnji i zlu, o težnji za oslobađanjem od nametnutosti i za samoostvarenjem, o društvenim nepravdama i nejednakosti, o zlouporabi i kolonijalizmu, o prevarenosti, siromaštvu i bijedi jednih i nepojmljivom bogatstvu i raskoši drugih, o mladosti i starosti, o gubitku velike životne ljubavi, o transplantiranju žudnje i tjelesnosti u književno stvaralaštvo, o osjećanju izigranosti i praznine, o opustošenosti ljudskog svijeta koji onemogućuje prekoračenja i život u slobodi i punini bez povinovanja lažnome građanskome moralu…

Svi su ovi intenzivni čvorovi, značenjski vrlo popunjena i snažna mjesta, majstorski isprepleteni u pismu „Ljubavnika“, čija dvostruka optika pripovijedanja u središtu ima čas djevojčicu, čas ostarjelu pripovjedačicu, dok se između njih dviju prostire ne samo osobna sudbina jedne žene, već mnogih osoba koje su bile ključne za njen život – prije svega majke, francuske učiteljice koja u Indoneziji ostaje bez muža, a zbog pogrešne investicije naglo osiromaši i psihički oboli, potom starijeg ljubavnika – bogatog Kineza, sa kojim vrlo mlada djevojčica ulazi u strastvenu i zabranjivanu vezu, zbog koje će je okolina odbaciti i proglasiti „prostitutkom“, zatim braće – starijega, sadističkih, čak i ubilačkih i manipulativnih poriva, koji u svojoj psihologiji personificira „zlo“, na jedan način i zlo vremena kojemu priča romana pripada – zlo fašizma, i mlađega brata, prema kojemu djevojčica gaji gotovo majčinski zaštitničke osjećaje, a kojega će kasnije zbog njegove prerane smrti izgubiti i što će u njoj otvoriti prostore boli koji nikada neće zacijeliti…

Za Prometej.ba u rubrici Ljudi i knjige piše hrvatska književnica Tatjana Gromača Vadanjel. Preporučujemo i tekstove o Heinrichu Böllu, Isaku Babelju, Virginiji Woolf, Vladimiru Nabokovu, Gajti Gazdanovu, Pierreu Hadotu, Marguerite Yourcenar, Robertu Musilu, Gitti Sereny, Walteru Benjaminu, Josephu Rothu, Sándoru Máraiu, Andréu Gideu, Albertu Camusu, Lavu N. Tolstoju, Primu Leviju, Andréu Malrauxu, Samuelu Beckettu, Josephu Conradu, Ernstu Jüngeru, Imreu Kertészu i Yukiou Mishimi

Istovremeno, u pričanju, prisjećanju stare žene oživljuju i neki „sporedni likovi“ i druge scene – život u internatu za djevojčice u Indokini, prijateljevanje sa Hélène Lagonelle, djevojčicom spram koje ima i osjećanja fizičke privlačnosti, za koju vjeruje da kasnije nije uspjela – poput pripovjedačice, junakinje same, umaknuti sudbini koju su joj – zgotovljenu i unaprijed zadanu, upravo kao i njenom kineskom ljubavniku – nametnuli porijeklo i društvo.

Pripovjedačica se također prisjeća – slike i misli tih sjećanja tvore zajedničko tkivo krhotina koje, u komadićima, stavljene jedna pored druge, čine tkivo jednoga života, svojega kasnijeg života u Parizu, nakon odlaska iz Indokine, i pojedinih osoba, naročito žena, koje su činile društveni okvir njenog života negdje u vrijeme Drugog svjetskog rata, a koje su predstavljale i određene intelektualne kružoke u kojima se je kretala. Durasova je bila članica pokreta otpora, kasnije i Francuske komunističke partije, a jedna žena koju je posjećivala bila je suradnica okupatora, međutim, ona je opisuje iz ugla njene dublje psihologije, gdje je vidi kao ljupku ali pomalo nedorečenu, moguće duboko neostvarenu osobu, zaključujući kako i njeno suradništvo sa okupatorom predstavlja „isto milosrđe, isti poziv za pomoć, istu nemoć rasuđivanja, istu predrasudu koja se sastoji u tome da se vjeruje u političko rješenje osobnog problema“, kao što je to predstavljao njen osobni politički angažman. To je poriv da se i najveće zlo dvadesetoga stoljeća, zlo fašizma i golemih nacističkih istrebljenja i svih posljedica Drugog svjetskog rata, kojima je ova autorica na jedan način bila opsjednuta, i o kojima je pisala (naročito je pamtljiv njen scenarij za čuveni film Alaina Resnaisa „Hirošima ljubavi moja“), sagleda sa jedne psihološke distance, koja ispod svega iznalazi intimnu ljudsku unesrećenost, osobnu emotivnu „unakaženost“ kao razlog priklanjanja i služenja ideologijama koje manje ili više izvornim sredstvima uništavaju u čovjeku ono ljudsko, humanitet.

Stoga teme ljubavi i ljubavništva, teme tjelesne žudnje i privlačnosti, seksualne i ljubavne realizacije čovjekove u njenom pisanju, pa niti u ovome romanu, nisu nikada površne i jednodimenzionalne, nisu niti približno trivijalne, jer su prikazane u svojoj punini i snazi, u razornosti koja je, kako to i tekst „Ljubavnika“ pokazuje, društveno opasna. Ljubav i seksualitet kao mogućnost čovjekova oslobođenja od sprega lažnosti građanskog morala i služenja ideologijama, kao put realizacije i samorealizacije osobe u sebi nose potencijale društvenog prevratništva – o tome je pisala psihološka literatura i ona koja je prethodila stvaralaštvu ove spisateljice, a i kasnije, primjerice proučavanja psihologa Wilhelma Reicha, koja su ostavila traga i na kontrakulturne pokrete 60-ih godina prošloga stoljeća, a sa čijim se viđenjima pogledi Marguerite Duras svakako ponegdje dodiruju.

Otuda – u tom društvenom strahu od mogućnosti slobode kakva se nazire kroz ljubavne, ali i erotske potencijale čovjekove, toliki društveni strah, pa i prezir i osuda, mržnja spram osoba koje se usuđuju učiniti „prekoračenje“ – poslušati bilo svoje žudnje i ući u teritorij „zabranjenoga“ – kao što je to učinila junakinja Durasova romana, i kako su to činili junaci i junakinje mnogih velikih ljubavnih romana i drama, ili poezije, prethodnih književnih epoha. Ulazak u teritorij zabrane otvara prostore slobode koji nude nove mogućnosti i oblike egzistencije, kakvi bi, moguće, u nekoj sveobuhvatnijoj i utopijskoj varijanti, mogli sagraditi svijet koji ne bi u svojim temeljima imao moć, zlouporabu, nejednakost, nepravdu…

O tome tekst, roman „Ljubavnik“ ne raspravlja, ali pomaže ponuditi, otvoriti i takva razmišljanja. Čitalac se svakako pita – što bi bilo da su se Kineski ljubavnik i njegova bijela djevojčica odlučili uistinu ostvariti svoju vezu i ljubav, koju junakinja priče cijelo vrijeme poriče, ali koja izvire iz njenog pripovijedanja kao zapravo, nešto veliko, fatalno, iznimno u njenom životu, nakon čijega je naprasnog svršetka čak došla na pomisao okončati ga.

No život se je nastavio, mlada se je djevojka odvojila od svoga ljubavnika i otišla na školovanje u Pariz, proces emancipacije, i od vezanosti uz obitelj i majku, i od vezanosti uz ljubav i užitak koji su bili toliko intenzivni, da su je na jedan način stavljali u položaj pasivnosti, otvarajući u njoj prostore melankolije i približavajući je smrti, je otpočeo – ona koja je cijelo vrijeme pružala otpor laži i sputavanjima, sada je otvarala put da to čini vlastitim oblikovnim sredstvima, umjetničkom riječju.

O pripovjednoj tehnici Marguerite Duras puno je pisano – ona je uistinu jedinstvena, iako ekonomična i minimalistična, poput pisanja njenog suvremenika Ernesta Hemingwaya, ipak posve drugačija – ona izvire iz intuitivnog, podsvjesnog predjela uma, i stoga je bliža poeziji. To su strastvene rečenice nabijene emocijama ali i promišljenosti koja stoji iza njih, i koja ih je, iz gomile impresija, događaja, sjećanja, odabrala, prepoznavši u njima magiju nezaboravnosti, simboliku življenja u širem smislu, jer kroz sebe reflektiraju iskustva mnogih ljudskih sudbina – onih koje nisu proživjele identično i opisano u tekstu, ali koje su proživjele neki vlastiti događaj na kojega čitanje „Ljubavnika“ možda budi asocijaciju, otvarajući tako moguće zaboravljene ili potisnute, a na jedan način krucijalne, duboke oznake ličnosti koje se na jedan način mogu vidjeti i tumačiti i kao arhetipovi.

Marguerite Duras inzistira na onome što naziva i u samome romanu „osnovna neposrednost pisanja“ – tekst je za nju puno više od „pripovijedanja priče“, pisanje je zapravo posve suprotno od pisanja priče, ne u smislu da postoji težnja da se priča razori, već da se pisanjem izmakne prostome opisivanju svijeta, kako bi se on, iz mračnih i nepoznatih, neistraženih dubina jezika, ponovno stvorio.

Kako u tekst upisati, između ostaloga, čulnost, ali i bol, strast, žudnju, zanos, tjeskobu, melankoliju, tugu, gubitak?

„Izumila sam organički diskurs jer nisam imala nikakvih uzora“, kazat će autorica jednom prigodom, svjesno se opredijelivši za književnost „izvedbe“, a ne za književnost „pričanja“. Ipak, njeno pisanje posjeduje svoje razvojne putanje, iako u cjelini jedinstveno i logično povezano, ono poznaje svoje mijene od „ravnog“ stila ranih romana do eksperimentiranja u fazi zbližavanja s novim romanom, do čiste poezije kasnih romana, fazi kojoj pripada i „Ljubavnik“. Utjecaje na pismo Marguerite Duras ostavili su i egzistencijalizam, kao i avangarda novog romana, i post metafikcije 80-ih godina prošloga stoljeća.

Prevoditeljica i sveučilišna profesorica Ingrid Šafranek, poznati tumač djela ove spisateljice, ističe kako „shvaćanje ljubavi kao počela umjetnosti i filozofije, u teoriji poznato ali u književnosti nedovoljno istraženo, čini temeljnu intuiciju u stvaralaštvu Marguerite Duras.“ Ona napominje kako „njeno pismo sadrži suptilnu alkemiju, sposobnost transformacije osjećaja i iskustva u pjesnički jezik, ali tako da se oni upisuju u tekst, a ne samo opisuju“.

„Pisanje je poljubac mrtvom tijelu ljubavi“, zapisala je autorica, ukazujući kako su ljubav, smrt i pismo povezani u nerazdvojivoj cjelini. Njene rečenice su takve da ponekad i ne moraju odati svoj smisao u potpunosti, a njeno pisanje općenito motivira čitaoca tražeći njegovo aktivno učestvovanje u igri stvaranja, pokretanje njegove imaginacije, asocijacija i sjećanja. Kritika je taj lirski avangardan stil, ujedno i moderan i antimoderan, na razmeđi između proze i poezije, stil koji je u međuvremenu postao i nešto kao „stožerni koncept određene ženske poetike“, dovodila i u vezu sa eksperimentalnim i novovalnim filmom 1960-ih i 1970-ih, sa kojim je Durasova i bila povezana, umjetnički aktivno stvarajući u toj domeni.

Romanu „Ljubavnik“ prethodio je, trideset i četiri godina prije, roman „Brana na Pacifiku“, objavljen 1950. godine, koji sa „Ljubavnikom“ tvori autobiografski, „indonezijski diptih“ Marguerite Duras, čiji tekstovi, pa tako i njen osobni portret, kojega je zapravo, kao portret svakoga pisca, nemoguće učiniti, neprestano klize iz života u fikciju, iz fikcije prema stvarnosti, naročito inzistirajući na ovim mijenama i protočnosti, na približavanjima i miješanjima razlika, između, primjerice, „muškog“ i „ženskog“, Istoka i Zapada, žudnje i boli, materijalnog i duhovnog…

Rođena kao Marguerite Donnadieu, godine 1914., u nekadašnjoj Francuskoj Indokini, gdje su joj roditelji radili kao profesori, Marguerite koja će 1943. godine svoje prezime promijeniti u Duras, prema nazivu francuskog sela u kojemu se nalazila kuća njenog oca, stvorila je ogroman opus od oko 80 djela, koja uključuju i tekstove za kazalište i film, a sav njen rad ostao je trajno obilježen njenim azijskim djetinjim iskustvom opisanim i u „Ljubavniku“. Trag kojega je ostavila nije samo trag romanopisca, već i dramskoga pisca i pisca dijaloga. Na osnovu njenog romana „Moderato Cantabile“ iz 1958. godine uskoro je snimljen i film koji je doživio veliki uspjeh, kao i film „India Song“, snimljen prema njenom scenariju. Premda Francuskinja, Marguarite Duras osjećala se je Euroazijatkinjom, ostajući cijeloga života povezana s vodenim kontinentom kojega je napustila, a ova iseljenost za svoju utjehu pronalazi pisanje. Među brojnim drugim romanima ističu se i „Ushićenje Lole V. Stein“, „Ljeto 80-te“, „Bol“, „Ljetna kiša“, „Vicekonzul“…, prozni zapisi „Stvarni život“. Za roman „Ljubavnik“, jedno od najljepših književnih djela ove pripovjedačice neizrečenoga, Marguerite Duras nagrađena je najvećom francuskom književnom nagradom, onom akademije Goncourt.

Autorica: Tatjana Gromača Vadanjel, Prometej.ba

 

 

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *