Udarni serijali steaming platforme ,,Apple TV+“ dostojni i dosljedni vizije kompanije Stiva Džobsa: Drvo saznanja dobra i zla

Sve što je Stiv Džobs imao da kaže o tome zbog čega je za ime kompanije odabrao ,,Apple“ (eng. ,,jabuka“), bilo je: ,,To podsjeća na nešto zabavno, životno i nije prijeteće. I vrlo važno, postavlja nas ispred Atarija u telefonskom imeniku“.

Džobsov odgovor bio je vrlo ciljano banalan nepotpun; a ipak, najbolji odgovori su oni koji su vidljivi golim okom. Amblem ,,Apple“ već 43 godine je zagrižena jabuka. I u tom ,,zagrizi“ stala je sva Džobsova biznis-logika, ali i cijela filozofija i ideologija jedne velike tehno-revolucije.

Morala je biti jabuka; baš ona koju su Adam i Eva zagrizli sa drva saznanja dobra i zna, po cijenu rušenja tabua i zabranjenog. Tako je Džobs okrenuo biblijski narativ naglavačke: to, da je pravo izbora, saznanja, progresa, života u svijetu u kojem ne postoji zabrana za drugačije, novo, vrjednije je od svega. Pa čak i po cijenu prolaznosti.

Džobsova ,,Jabuka“ 1. novembra vrijedila je 255,8 dolara po akciji – ili lijepih 1,14 biliona (hiljada milijardi) dolara. A sve što je Stiv Džobs prodavao sa ,,Apple“ logom je jedan savršeno jednostavan san: da je progres dostižan, čist i zabavan. Poput jabuke koja čeka da je zagrizeš. Ispod glanjc-površine, znala je nositi sasvim nove ukuse – ali i nerijetko opominjala zadahom crvljivosti. U onoj mjeri, u kojoj dnevnica jednog azijskog djeteta od par dolara u fabrici to može biti…

,,Apple TV+“ od 1. novembra Džobsovu viziju donosi na televizijsko tržište, u rat velikih ajkula striming-servisa. Prvi dodir sa produkcijom igranog programa koji potpisuje ,,Jabuka“ donosi jedan i jasan zaključak. To jeste ,,Apple“ proizvod: prijemčiv ,,na prvu loptu“ tinejdžeru, iskusnog TV-sladokuscu ili računarski polupismenom starcu. Inteligentno osmišljen u onoj mjeri u kojoj je jednostavan… Naravno, aktuelan i sa odjecima moderne svjetske realnosti, na onaj način na koji je svoje ideje i ideološka shvatanja u svoje proizvode učitavao Džobs. I bitnije od svega – vrlo zabavan. Jer šta je umjetnost, ako nije komunikacija, riječ koju ne možete igorisati, slika koja vam ne da da trepnete, ram u koji stane sva vaša pažnja? Udarne serije na ,,Apple TV+“, ,,See“ i ,,The Morning Show“ su tu, da publiku podsjete na to… I ne samo njih, nego i kreatore brojnih nabudženih, inteligentnih, arti serija, koje su sve samo ne zabavne.

Molitve kao orgazmi

,,Vid“ (,,See“) je potvrda da se svaka priča može dobro razraditi ako ima dobru, svježu i jednostavnu osnovu. Da povjerujete, da je u nju vrijedilo spucati 15 miliona dolara po epizori (više nego ,,Igra prijestola“ u prosjeku). Da na tu činjenicu i zaboravite kad vas nakon 15-ak minuta zaplet usisa. Premisa je na prvu loptu kora od banane: u bliskoj budućnosti, planeta je odlučila da kazni čovječanstvo virusom koji je ostavio u životu svega nekoliko miliona ljudi… I lišio ih vida. Epilog: za nekoliko vjekova, slijepi potomci tumaraju svijetom u kojem nema ničega osim prirode i, naravno, plastike (jer nje se ne možemo tako lako riješiti). Upravo takvi naučili su da prirodu osluškuju, dodiruju, grle… Ali su lišeni progresa. Nemaju svoju jabuku za zagristi.

Naravno da je takav projekat, još vrlo angažovan (u svjetlu moderne borbe protiv klimatskih promjena koju aktuelni američki establišment negira) morao imati protagonistu, koji će seriji dati veliki publicitet. Džejson Momoa je naravno bio idealan izbor: izletio iz kostima ,,Acquaman“-a, superherojskog mejnstrim-projekta koji je iza silne banalštine imao debeo sloj poruka o zagađenim okeanima… Baba Vos, sa pojavom koja balansira između Vikinga-lovca i indijanskog poglavice – to je Momoa, u varijanti Kokana Prodanovića. Lep, a slep! I sa dobrom šansom, da će se brzo pojaviti na alternativnim verzijama ikone Svetog Vida… Još kad saznate da je on taj, koji treba da zaštiti dijete za koje se sumnja da možda, konačno, ima tu zaboravljenu moć, a vidi.

U takvoj seriji, Momoa je ipak tek druga zvijezda – jer zasijenila ga je nevjerovatno karakterna, senzualna i kompleksna kraljica Kejn koju tumači briljantna Britanka Silvija Houks. Pamtimo je u izuzetnoj ulozi u ,,The Best Offer“ (2013) Đuzepea Tornatorea. Kraljica Kejn je istovremeno i Furioza iz posljednjeg ,,Mad Max“ filma i neponovljiva Beatris Dal u ulozi slijepe Parižanke u Džarmušovom ,,Noć na zemlji“. Ona je ta koja svjetlost vidi kao prijetnju, klanja se tami u kojoj je čovjek pronašao pogubljenu vezu sa prirodom… Svaka njena molitva je orgazam.

Serija pati i od predvidljivih momenata, i klinačkih (a ipak zabavnih) scena borbi i forsiranih linija dijaloga. A ipak, sve je to nebitno kad shvatite da oba ,,tabora“, Babe Vosa i kraljice Kejn, u svom negiranju progresa imaju toliko zajedničkog. Momoin lik je onaj koji je spreman da svoju malu patrijarhalnu zajednicu generacijama drži odsječenu od svijeta, iza visokih zidova, samo zato što napolju prijeti neka opasnost. A kraljica Kejn, dok čulno i nihilistički čuva potonju žarulju strujnog generatora davno srušene brane – nosi isti strah od promjene. Dijeli ih ipak samo to što je njega sljepilo naučilo neodoljivom iskrenošću.

Nakon tri epizode, serija ,,See“ potvrđuje onu ideološku liniju koju je Džobs za života pratio: daleko Amerike od protekcionista tradicionalnih republikanaca, ali i mehanizama kontrole jake države demokrata. A ipak za jednu Ameriku i svijet progresa; za vid, pa i po cijenu opasnosti da eksperiment pođe po zlu. Uvjek vjerujući, da je onaj ukus sa rajskog drveta vrijedno i stida i saznanja da smo ništavni, prolazni i goli. Dok to jednog dana konačno ne budemo.

S. Stamenić

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *