Ženska snaga filma „Terminator: Dark Fate“ nije dovoljna da reanimira franšizu – Asta la vista, bejbi

Ljudska rasa i filmske franšize dijele mnoge karakterne sličnosti, ali možda nijedna nije toliko izražena kao njihova sklonost ka (auto)destrukciji. Nije važno da li je riječ o spin-ofu, prikvelu ili običnom nastavku kultnog ostvarenja… Zaustavljanje nije opcija za većinu njihovih autora i/li nastavljača datih franšiza, pa čak ni onda kada ubrzano pada kvalitet štancanih naslova. I svima je odavno jasno da tu više ne postoji ni najmanja šansa da se ponovi barem jedan odsto magije originala.

Jedan od najboljih dokaza da bjesomučna filmska muža, nošena na krilima nostalgije gledalaca, može da potraje i decenijama – jeste franšiza „Terminator“.

Trideset pet godina kasnije Džejms Kameron i dalje pokušava da održi voljenu robokalipsu u životu. Nažalost, njen posljednji dio „Dark Fate“ u režiji Tima Milera („Deadpool“, 2016) ujedno je i potvrda da je sve što je valjalo odavno izmuženo iz SF klasika sa Arnoldom Švarcenegerom.

Ozbiljna ekipa

Ako se pitate što je ovog puta moglo da bude drugačije i što to odvaja „Dark Fate“ od njegova tri očajna prethodnika („Rise of the Machines“, 2003; „Salvation“, 2009; „Genisys“, 2015), odgovor glasi: „Mnogo toga“.

Režija: Tim Miler Uloge: Linda Hamilton, Mekenzi Dejvis, Arnold Švarceneger, Natalija Rejes Trajanje: 128 min

Prvenstveno, tu je povratak originalnog trija koji je i pretvorio prvi (1984) i drugi dio „Judgement Day“ (1991) u obavezno SF štivo sa velikog platna. Osim Švarcenegera, koji nije upleo prste samo u četvrti nastavak „Salvation“ sa Kristijanom Bejlom, na velika vrata vratili su se i Kameron u ulozi kokreatora priče i koproducenta – i eksplozivna Linda Hamilton u roli nezaboravne Sare Konor poslije pauze od skoro tri decenije.

Sudeći prema (prokleto varljivom) trejleru, činilo se da se Kameron, koji nije imao nikakve veze sa tri bezvezna nastavka franšize, vratio u sedlo u ozbiljnoj namjeri da skroji dostojan nastavak, ako ne i posljednje poglavlje terminatorologije.

Još kad na to dodate i nikad opasniju Hamilton, idejna koketiranja sa aktuelnim političkim stanjem u SAD-u, kao i nove face iza i ispred kamere – svježe dokazanog režisera Tima Milera i obećavajuću glumicu Mekenzi Dejvis (sjajna u drami „Tully“, Džejson Rajtman, 2018)… To je više nego dovoljno elemenata da prije gledanja filma pomislite: „Okej… Ovog puta nešto stvarno može biti drugačije.“

Tri ratnice

I stvarno je moglo biti, ali nije. Kameron može da pere ruke od prethodnih djelova, pravi se da se njihove priče odvijaju u alternativnim vremenskim linijama i tvrdi da je „Dark Fate“ jedini legitimni nastavak drugog dijela „Judgement Day“… Ali, ne može i da kaže da je njegov „legitimni“ film mnogo bolji od ovih sa kojima ne želi da ga povezuju. „Dark Fate“ jeste malčice svježiji, ali je i ista akciona mašina bez duše, filosofije, smisla i svega što je učinilo nezaboravnima prvo i drugo poglavlje „Terminatora“.

Više od 20 godina nakon što je Sara Konor (Hamilton) spriječila sudnji dan, izmijenila budućnost i spasila ljudsku rasu, nage ubilačke mašine poslate iz budućnosti i dalje padaju sa neba. Terminator Rev-9 (odlični Gabrijel Luna) dobio je zadatak da ubije Dani Rejes (iritantna Natalija Rejes), naizgled potpuno nevažnu djevojku koja ne bi mogla da predstavlja opasnost ni za koga.

Na Daninu sreću, osim terminatora sa neba pada i njena nova zaštitnica. Grejs (razočaravajuća Mekenzi Dejvis) je supervojnik sa poboljšanim sposobnostima, mnogo većom brzinom i snagom koje su potrebne za borbu sa terminatorima. Takođe dolazi iz budućnosti, sa zadatkom da zaštiti Dani od čije sudbine zavise milijarde života.

No, Grejs nije jedina ratnica koja će stati na Daninu stranu. U jednoj od najmoćnijih scena, njihovoj borbi priključuje se Sara Konor. Majka čuvenog Džona postala je odmetnica koja nema što da izgubi. I koja barata raketnim bacačem sa takvom lakoćom i prirodnošću kao da je riječ o daljinskom upravljaču. Ili mobilnom telefonu.

Jedno te isto

Nakon što se napola filma ženskom borbenom triju priključi T-800, koji sada izgleda kao đedoliki kiborg, može da mazi pse a da ne detektuju da nije čovjek (jedan od rijetkih pažljivo osmišljenih detalja) i odaziva se na ime Karl (Arnold Švarceneger), Danin tim postaje kompletan. Nažalost, iako pola ekipe čine iskusni glumci, a drugu polovinu svježa lica, njihova sinergija je toliko loša, da ćete u jednom trenutku poželjeti da navijate za Reva-9.

To i te kako može da ima veze sa tim što je Gabrijel Luna, koji ga igra, jedini član glumačke ekipe koji daje prave znake života. No, osim razočaravajuće i očigledno nevođene glume, veliki problem filma je i recikliranje jednih te istih stvari iz prethodnih filmova. Toliko, da ćete imati utisak da tu nije riječ samo o pukom ponavljanju – već o ponavljanju ponavljanja.

Ponavljanje ne bi bilo problem da je priča pala u krilo malo predanije autorske ekipe. Ko zna koliko puta smo pali ničice pred već viđenim pričama, samo zbog toga što su njeni tvorci znali da sa mašnicom upakuju njene emotivne udare. I autori i glumci filma „Dark Fate“ trude se da postignu sličan efekat, ali badava. Scenario Dejvida S. Gojera, Džastina Roudsa i Bilija Reja toliko je šupalj, da drama nijednog lika ne funkcioniše.

Uzmimo, na primjer, replike Sare Konor. I sve ostalo u vezi sa njenim likom, od brzopoteznog raketnog bacača kojim barata, do loganovskog kaubojskog hoda usamljene ratnice. Ovo je mogao da bude film o njoj. O majci koja je izgubila sina. O ženi koja traga za smislom. I ratnici čija je kičma iskovana u vatri.

Loše varijacije

Kameron nije morao da petlja oko nove spasiteljke, jurnjave sa terminatorima i repriziranja jednog te istog apokaliptičnog proročanstva. Sarina drama bila je dovoljna za vrhunski SF o ljudskoj prirodi. Nažalost, nije je razradio. I što je najgore, povjerio ju je nesposobnim scenaristima koji misle da replika procijeđena kroz zube: „Lovim terminatore i pijem dok se ne onesvijestim.“ – odslikava patnju i lomove junakinje koja je zaista imala potencijala da postane jedna od feminističkih ikona godine. I Sara Konor i Linda Hamilton zaslužile su mnogo bolje.

Stanje nije ništa bolje ni drugim ženama na čijim plećima počiva „Dark Fate“. Dani je gotovo negledljiva, skoro sve što radi na početku se svodi na uplakano pipkanje ruku (robotskih i/li ljudskih) i izvinjavanje njihovim „vlasnicima“, a potom, kad malo ofrkne, na dramatično mrštenje i vrištanje u inat robotskim gadovima.

Grejsin lik takođe je unižen, što neuvjerljivom glumom Mekenzi Dejvis koja samo fizički savršen izbor za ulogu, što zbog novih brljanja u scenariju. „Pođi sa mnom ili ćeš biti mrtva za 30 sekundi.“ Stvarno? Misle li oni stvarno da je ovakva rečenica dostojan omaž originalu? I da ovo treba da bude rezultat poštenog rada čak trojice ljudi sa repetiranim tastaturama?

Nemojte ni da počinjemo o dvije varijacije na Švarcenegerovo kultno „I'll be back“… Svaki od ovih „omaža“ djeluje kao podgrijani ostatak pečenja starog ko zna koliko dana. Reference se ređaju na silu, bez ikakvog vođenja računa o dobrom ukusu. Isto važi i za „angažovane“ elemente, poput toga da glavni heroj sada nije muškarac i privilegovani bijelac. Niti je heroina žena koja će roditi spasitelja čovječanstva, nego je ona ta koja spašava svijet od propasti.

Žene, imigranti, Meksikanci… Kameron i Miler štrikirali su sve stvari sa popularne antitrampovske i #MeToo liste, ali od starta je jasno da tu nije riječ o pravoj angažovanosti i nečemu bitnom za reći, već o čistom pozeraju.

Vrijeme za kraj

U suštini, efekti su jedina stvar po kojoj se „Dark Fate“ odvaja od prethodnih filmova iz franšize (mimo odlična prva dva). Miler zna znanje kad je riječ o akciji i zaista jeste obezbijedio nekoliko pamtljivih momenata, poput one scene automobilske potjere.

Opet, Miler je u filmu „Deadpool“ pokazao i da ima smisla za humor. Kako je onda dozvolio one Švarcenegerove mlake fore na račun Teksasa? I ukupno totalno neduhovito i loše tempirano šegačenje na račun toga kako T-800 baš ima smisla za humor? Scenario je zaista najnejasnija stvar u vezi sa filmom „Dark Fate“. Čak i ideje koje su valjale, kao što je ta o kiborgu koji je vremenom poprimio ljudske osobine, pale su u vodu zbog neinteresantnog zapisa…

Do kraja filma neće vam više biti važno ko se udružio s kim, ko će se žrtvovati za koga, ko hoće ili neće oprostiti kome ili ko se i za kakvu se budućnost bori. Bićete duboko smoreni, umoreni i zasićeni poslije 128 minuta koje ste gledali malo drugačije spakovane ko zna koliko puta… I samo ćete željeti da neko kaže Kameronu da je vrijeme da okonča franšizu.

Stvarno nema nikakve potrebe da Kameron snimi još dva nastavka koje je rekao da će skockati ako „Dark Fate“ prođe kako bi trebalo. Ako je ovo vrhunac toga što može da uradi sa „Terminatorom“ poslije 35 godina, onda ništa… Definitivno ništa osim: „Asta la vista, bejbi.“

Ocjena: 3/10

Marija Ivanović-Nikičević

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *