Leonard Cohen, posthumni album „Thanks for the Dance“ – Gordijev čvor za pjesnika

 

Lenard Koen pet godina je pisao „Hallelujah“. Ne jednom, sin Adam znao je oca pred zoru zateći zgrčenog na podu, u donjem vešu, dok u bunovnoj nesanici traži prave stihove. Najljepši stih nikad se nije kovao lakoćom, a za Koena uvijek je to bilo mukotrpno, grozničavo rudarenje.

Na kraju posljednjeg intervjua, mjesec pred smrt u oktobru 2016. godine, Lenard Koen je pred dugogodišnjim prijateljem, urednikom Njujorkera Dejvidom Remnikom kazao nekoliko stihova. „Listen to the hummingbird whose wings you cannot see. Listen to the hummingbird, don’t listen to me“ – izgovorio je zatvorenih očiju. Pa potom pred Remnikom, onom dubinom beskrajne sjete, dodao: „Znaš, čini mi se da ovu pjesmu nikad neću stići da završim“.

Mjera kompromisa

Veliki Gordijev čvor naših života, stisnut od ljubavi, politike, seksa, vjere, ideologije, nevjere, prolaznosti, trajnosti – Lenard Koen je znao da presiječe jednim mačem oštre i neodoljive samokritičnosti. To je taj šarm starog lupeža iz Montreala. I sposobnost da na savršeno skroman način proda malo cinizma. Da se neki apsurd učini savršeno ljudskim i, ipak, smislenim. Jer, na jedan surovo prelijep način sve što je Koen stvarao bilo je veliki apsurd. To traganje za savršeno čistim, „prozračnim“ stihovima, bilo je potpuni kontrast spram blata i magluštine jednog memljivog i prečesto besmislenog svijeta.

U prizmi tog bjesomučnog procesa, sita i rešeta kroz koje je Koen propuštao svoje pjesme, posthumni album „Thanks for the Dance“ je jeres. Ovih devet pjesama su mjera kompromisa. Nikad nećemo moći da budemo do kraja sigurni da li bi Koen na kraju „procesa“ uopšte želio da ih objavi. Ostaje da vjerujemo njegovom sinu Adamu i starim prijateljima, od kojih je najznakovitiji karakterni španski leutar Havijer Mas… A već do kraja prve strofe uvodne „Happens to the Heart“ očigledno je na koji način je Koen, duboko i temeljno, dotakao živote ovih ljudi.

Igra stihovima

Adam se potrudio da to bude apsolutno očev album. Koliko je na ovim pjesmama to onaj nepomirivi Koen, savršeno sposoban da plasira žaoku tamo gdje najviše zasvrbi i zacrveni, jasno je u momentu kada na kraju uvodne pjesme kaže „da se nije borio samo za pravo da drugačije misli“. Jer, Koen je bio savršeno svjestan kakav postmoderni svijet napušta: onaj u kojem je svako mišljenje postalo legitimno, pa i ono najretrogradnije i potpuno lažno.

Naravno da takav Koen zbjeg traži po nekoj geografiji sa konturama ženske putenosti. Njegov glas se lomi poput stare i plemenite parne mašine niz njenu kožu u „Moving On“. A na „The Night of Santiago“ je već na potpuno „tuđoj“ teritoriji, igrajući se sa stihovima drugog velikog pjesnika. Jer, ta pjesma nije ništa drugo nego Koenova verzija „Nevjerne žene“ Federika Garsije Lorke, koju su učile i generacije naših srednjoškolaca!

Pjesnik je najviše političan na „Puppets“, gdje hvata obrise i sjenke nacionalizama, ugroženosti, velikih zločina („German puppets burn the Jews. Jewish puppets did not choose“). Do završnice je utisak da stihovima, ipak, fali malo oštrice i ispoliranosti, uz momente briljantnosti. Tako da je jasno zbog čega i Lenard nije želio na posljednjem albumu za života, „You Want it Darker“.

Trijumfalan finiš

Bob Dilan jednom je rekao da se od veličine Koenovih stihova često nepravedno zaboravlja koliko je imao lijepe melodije. „The Hill“ je zato trijumfalan finiš, jedina od pjesama na ploči na kojoj je završio i muziku. Smrt mu prilazi kao žena koja donosi olakšanje od nepodnošljivog, animalnog bola. „My page is too white, my ink is too thin… The day wouldn’t write what the night pencilled in. But I know she is coming, I know she will look. And that is the longing, and this is the hook“!

Onaj posljednji intervju Koen je, ipak, zaključio stihovima nedovršene pjesme: „Listen to the mind of God which doesn’t need to be. Listen to the mind of God, don’t listen to me“. U momentu kada nas, po ko zna koji put, natjera da ga ipak slušamo – znamo da nije bitno to što je otišao nepomiren sa svijetom. Važno je to to što je ostao potpuno dosljedan svojim Gordijevim čvorovima, koliko god neki nerazmršeni ostajali. „I got my shit together meeting Christ and reading Marx. It failed my little fire, but it's bright, the dying spark“. Dovoljno da vjerujemo kako jedan drhtavi plamen nikad neće ugasnuti.

Ocjena: 79/100

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *