The Witcher: Saga sa Ahilovom petom

Gigantski striming servis Netfliks je 2017. godine „ščepao“ fantastična djela poljskog pisca Andžeja Sapkovskog, objedinjena pod nazivom „Saga o Vješcu“ i riješio da ih pretoči u seriju. Golem zadatak, nema što!

Ako znamo da je Sapkovski britkim rečenicama, oštrim humorom i slovenskom mitologijom izgradio jedinstven svijet ni iz čega, a ,,CD Projekt Red“ ga otjelotvorio u vidu serije video-igara od kojih je „The Witcher 3: The Wild Hunt“ (2015) jedna od najbolje kreiranih fantastičnih ,,role-play“ video igara ikada, skeptičnost fanova oko ekranizacije ovog ,,Svetog grala“ je jasna kao dan. No, ushićenje je bilo nemoguće otjerati kada nam je Netfliks svečano uručio prednovogodišnju desetočasovnu poslasticu u koju smo naglavačke uronili.

Dobro i loše

Prije nego što se uhvatimo u koštac sa oživljenim likovima Sapkovskog i novim, još neistraženim fantastičnim svijetom, kratko ćemo se osvrnuti na očekivanja nekih fanova, a bogami i kritičara, da će Netfliksov Vještac iz Rivije biti dalji potomak čuvenog „Game of Thrones“ bućkuriša. Ne bismo znali reći kako su, i odakle, potekle ove glasine, porediti nešto što čak ni žanrovski nije potpuno isto je totalna budalaština. Zašto bi iko pri zdravoj pameti priželjkivao novi GoT je posebna priča.

Činjenica je da je Netfliks imao mnogo posla u pripremi prve sezone serije „The Witcher“. Bilo je potrebno predstaviti gledaocima jedan potpuno novi, fantastični svijet, prepun čudovišta i mitskih bića, magova, čarobnica i vještaca, rasa, kraljeva i zakona. Ako ćemo pravo, to im je i te kako pošlo za rukom. Kao čarobnim štapićem, oživljeni su čudesni gradovi, čudovišta poput strahotne kikimore, ali i čarobnjaci, obični ljudi i korumpirani kraljevi. I premda je vizuelno bombonica i polazi joj za rukom da poznavaoce svijeta o Vješcu pogodi po sred skroz-na-skroz ljudskog srca, serija nam, bez ikakvog ustezanja, u startu otkriva sve svoje Ahilove pete. Dosta loša gluma koja je, ruku na srce, dobrano potpomognuta na momente sramotnim scenariom, čini epizode jednako zabavnim i uznemirujućim. Sažeto: neko je, negdje usput, zaboravio da iskoristi sav potencijal koji je bio na raspolaganju. No, da se prvo osvrnemo na ono što je dobro u seriji, a čega, moramo priznati, i te kako ima.

Kavil – pun pogodak

Dvije riječi: Henri Kavil. Bog, otac, Vještac. Čovjek iz čijeg svakog pogleda, pokreta ili replike (ma kako nakaradna ona bila) isijava ljubav prema knjigama i video-igrama. Sve i da nije ništa progovorio u deset epizoda, da nas nije omađijao šljunkastim glasom i spretnošću sa mačem, već nas samo tako ljubavno gledao, bili bismo mu jednako zahvalni. Ako je iko trebalo da dobije ulogu strašnog Geralta od Rivije, čovjeka koji je od ranog djetinjstva podvrgnut seriji mutacija koje preživljava i postaje Vještac, onda je to Kavil.

Geraltova priča nije istkana samo od hrabrosti i moći; ima tu i tuge i mnogo odricanja. Serija nas, makar za sada, ne vodi u tom pravcu, već ga upoznajemo najviše kroz percepciju drugih. Ljudi zaziru od vještaca; bije ih glas da su usljed mutacije izgubili osjećanja, a time i ljudskost, i da bi sve uradili za neki novčić. I, premda Geralt živi od ubijanja raznoraznih čudovišta za svakog ko ponudi zlatnike, bilo da je kralj ili sasušeni prosjak, u nekom kutku srca koje kuca znatno sporije od ljudskog njegova osjećanja neometano žive. Njegovo pravilo je da ni za kakve pare ne ubija ljude, a između dva zla ne bira ni jedno. Možda se čini da je u Geraltovom svijetu sve crno-bijelo, ali ne bi iznenadilo da se taj oskudni spektar boja u budućnosti poprilično promijeni.

Džoi Bejti, u ulozi muzičara i nadarenog srcolomca Jaskiera, je još jedan fenomenalan odabir. Iako ga Geralt u početku baš i „ne miriše“, njihovo prijateljstvo, koliko komično toliko i iskreno, doprinijelo je nastajanju najuzbuljivijih avantura u knjigama. Neke od njih su nam servirane u prvoj sezoni serije – poput hvatanja „đavola“ i okršaja sa vilenjacima, ili odlaska na kraljevski prijem u Sintru (koji je, doduše, dosta izmijenjen u odnosu na knjigu), a neke od njih nas tek čekaju. Džoi je u Jaskierov lik udahnuo sve ono što je trebalo i što smo očekivali od neodgovornog, ali dobronamjernog muzičara, uz kog se neprilike lijepe na svakom koraku.

Narativni bućkuriš

Kada smo već kod muzike, ne bi bilo fer ne odati počast kompozitorkama Sonji Belusovoj i Gioni Ostineli. One su epskim kompozicijama dodale seriji onu posebnu čar i vrstu jeze koje će se sjetiti svi fanovi video-igre, dok se obeznanjeni bore sa utvarama ne bi li spasili baronovo čedoviše, a u pozadini ljulja „Oj, Lazare, Lazare“. Sa obzirom na to da je gledanje serije pasivnija radnja u odnosu na igranje video-igre, muziku utkanu u ova dva medijuma je smiješno porediti. Ipak, dodali bismo da, iako se kompozicijama iz serije ne može naći mana, gejmeri bi desnu ruku dali da su mogli čuti makar jednu pjesmu iz video igre zatočenu u seriji.

Dolazimo do onog dijela: „Sve je to lijepo, ali…“ Prvo „ali“ su tri različita vremenska toka i, premda kapa dolje režiserima što su gledaoce preventivno proglasili dovoljno inteligentnim da se uhvate u koštac sa vremenom, činjenica je da je zbunjujuće, čak i za one koji Geralta prate odvajkada preko drugih medijuma. Suvišno je polemisati da li se to moglo uraditi na drugačiji način; ideja je dobra ali je dosta loše realizovana. Gledalac bez čitalačkog/igračkog predznanja je prinuđen da traži pomoć prijatelja (Gugl). A to, priznaćete, i nije neka uživancija.

Ka-ta-stro-fa-lan scenario. Sapkovski je radio kao konsultant na projektu, ali nijesmo sigurni koliko je zadovoljan dijelom u koji se najviše razumije. Geralt je, u prvoj epizodi, rekao čarobnjaku Stregoboru: „Vi (čarobnjaci) izgovarate budalaštine dok pravite mudre i značajne izraze lica.“ Malo što će dobro opisati scenario kao ova rečenica. Šupalj i plitak je jedno, ali je neoprostivije to što je dozvoljeno da se miješaju karakteristike slenga i govora koji definiše doba i zemlje u kojima je „Saga o Vješcu“ smještena.

Prostor za napredak

Ovo je, vjerovatno, uticalo i na performanse glumaca. Jenefer iz Vengerberga, koju glumi Anja Šalotra, krajnje je neuvjerljiv prikaz žene koja je ukrala Geraltovo srce i postala jedna od najmoćnijih čarobnica svog vremena. Anja je, igrajući Jenefer prije nego što je postala čvršća i od čelika, izvukla najviše što je mogla iz lika, i za to joj treba pripisati sve zasluge. No, kad govorimo o seksipilnoj, predivnoj i nesalomljivoj Jenefer, koja jednom riječju može da zarobi Geralta, Šalotra je ubjedljiva koliko i Džordž R. Martin kad kaže da nova knjiga samo što nije.

Anja Šalotra neuvjerljiva kao čarobnica Jenefer (foto: tvinsider.com)

Na koncu, tu je i treći lik koji, pored Geralta i Jenefer, čini okosnicu priče Sapkovskog. Čarobna Siri, od čije će sudbine zavisiti mnogi. Tumači je mlada Freja Alan koja nas, osim simpatičnim licem, nije počastila bog-zna-čim drugim. No, definitivno ima prostora da nas pozitivno iznenadi, pa joj ne bismo sudili u naprijed. Posljednja scena u prvoj sezoni, u kojoj hita Geraltu u zagrljaj, nakvasila je oči i najokorelijim gejmerima.

Siri (Fraja Alan) je važan lik nedovoljno iskorišćen u prvoj sezoni (foto: bustle.com)

Na osnovu svijh iznijetih činjenica, Viskoki i Strašni sud magazina Objektiv donosi konačnu presudu koja glasi: „Netfliksova serija „The Witcher“ ima mana o kojima bismo mogli raspredati do naredne sezone. Pozitivne strane, među kojima prednjači Henri Kavil, fenomenalne scene borbe (posebno slow-motion mačevanje, mnogo krvi i pokolj iz kog se rađa nadimak Kasapin iz Blavikena), očaravajuća muzika i ljubav prema priči koja se osjeća u svakoj milisekundi, ubijedile su nas da konačna presuda bude jedno veliko jedvačekanje naredne, već najavljene, sezone!“ A do tada, dragi naši, ne stidite se da zgrabite džojstike i uplovite u svijet koji će vas načisto očarati!

Poljska Korita Ivanova

Poljski folk bend, Percival, pružio je svoj ubitačni doprinos u kreiranju video-igre „The Witcher 3: The Wild Hunt“. Ako ste pratili Geraltove avanture igrajući video-igru, sigurno ćete se sjetiti pjesme „Lazare“ koja je toliko dobra da imate poriv da zaigrate dok vam se ledi krv u žilama. Pomenuti bend je, u svom mitsko-slovensko-folk stilu, preradio i našu pjesmu „Korita Ivanova“. Na prvo slušanje je neslušljiva, ali čudesno je kako vam poljaci uđu pod kožu i mimo vaše volje.

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *