Andre Breton – Osnivač nadrealizma

Andre Breton (franc. André Breton; Orn, 19. februar 1896 — Pariz, 28. februar 1966) francuski pjesnik i kritičar. Glavni je teoretičar nadrealizma, koji je istrajao na prvobitnoj liniji, raskrstivši s većinom svojih nekadašnjih prijatelja.

Biografija

Rođen je 1896. godine u mestu Tanšbraj, Orn u Normandiji. Studirao je medicinu i psihijatriju. Za vrijeme Prvog svjetskog rata, od 1916. radio je u vojnom neuropsihijatrijskom centru u Sen Dizjeu, gdje se susreće sa psihičkim poremećajima i upoznaje sa psihijatrijskom praksom, a posebno, preko knjiga doktora Režisa i doktora Babinskog, i sa Frojdovom psihoanalizom i metodom “slobodnih asocijacija” koju pokušava da primijeni na oboljelim vojnicima. U vojnoj bolnici u Nantu upoznaje Žaka Vašea, mladića poremećenog uma, čiji anti-društveni stavovi i prezir prema etabliranoj umjetničkoj tradiciji snažno utiču na Bretona. Breton izjavljuje u prvom manifestu nadrealizma “Vaše je nadrealista u meni”. Sa Sigmundom Frojdom se upoznaje u Beču 1921.

I OPET POKRET

I opet pokret
Pokret ritmovan mrvljenjem školjki ostriga
I riđih zvijezda
U tanjirićima srećnih ostrva
Mislim na jedan vrlo stari putopis
Gdje se priča kako je jedan mornar ostavljen na jednom od tih ostrva
Tako ljudo zavolio jednu urođenicu
I ona ga je tako ludo voljela
Da su uspijevali razmjenjivati o svim stvarima utiske katkad vrlo prefinjene
Pomoću jedinstvenog jezika milovanja
Kad tebe vidim opet u sebi nalazim čovjeka koji je vrlo rado zaboravio govor
I smiješim se kad mi prijatelj predbacuje ne bez razloga
Da nisam uopšte
Pokazao dovoljno nepovjerenja spram te pjesničke opsesije
I kaže čak da ta tiranska slutnja
Nostalgija je biće za zlatnim dobom
Ali moderni događaji nisu nužno lišeni svakog
izvornog i konačnog smisla
Pa ni susret po izboru
Kakav bi zaista bi mogao biti
Između muškarca i žene
Ti koju sam otkrio i koja mi uvijek ostaješ za otkrivanje
Prvi moreplovci u traženju manje zemalja
Nego njihove vlastite pobude
Plove vječito po glasu sirena
Taj susret
Sa svim onim što obuhvata na odstojanju od fatalnog
Ta žurba jednog prema drugom dvaju sustava koje su pristrani
smatrali odvojenim
Pokreće jednu seriju pojava vrlo stvarnih
Koje učestvuju u pravljenju jednog zasebnog svijeta
Takve prirode da postiđuje sve što smo vidjeli
Umjesto njega
Ovakvog
Barbarstvo civilizacijā tu ne može ništa
Pročitah maloprije u Humanitéu
Da u Oirotiji
Zemlji gdje su sve lijepe djevojke prije dvadest godina
Bile prodavane begovima
Žene stekle pravo da raspolažu samima sobom
I može se vidjeti
Da mladić donosi djevojci buket.
<1934>

Prev. Marko Vešović i Sunita Subašić-Thomas

Prvu zbirku pjesama „Brdo smjernosti“ objavio je 1919. godine. Iste godine zajedno sa Lujom Aragonom i Filipom Supoom osniva časopis Literatura (franc. Litterature). Kada se dadaistički pokret premješta u Pariz sa Tristanom Carom i Fransisom Pikabiom, Breton mu se pridružuje i časopis Literatura postaje njegovo glasilo. Međutim, vrlo brzo se odvaja od dadaizma i oko sebe okuplja nekoliko istomišljenika: Pola Elijara, Benžamena Perea, Luja Aragona, Filipa Supoa, Robera Desnosa. Sa njima organizuje seanse automatskog govora i budnih snova koje posmatra kao neku vrstu medijuma za istraživanje podsvjesnog. U saradnji sa Supoom piše prvi automatski tekst Magnetska polja (Champs magnétiques) 1920, i objavljuje ga u časopisu Literatura.

Na putu za San Romano, Andre Breton

Soba čarolija/ Ne gospodo nije sudnica za prijestupe/ 

Ni sobetina puna pijanih vojnika nedjeljom navečer

Poezija se čini u postelji kao ljubav
Njezine razbacane plahte postaju zora stvari
Poezija se čini u šumi

Ona ima prostor koji joj je potreban
Ne ovaj drugi nego onaj koji uvjetuju
Jastrebovo oko
Rosa na preslici
Sjećanje na orošenu bocu traminca
na srebrnoj plitici
Visoka šipka od turmalina na moru
I put misaone pustolovine
Koji se okomito uspinje
Ako samo malo zastaneš odmah zarasta u šikarje

To se ne zvoni na sva zvona
Nije pristojno ostaviti vrata otvorena
Ili pozvati svjedoke

Jata riba živice sa sjenicama
Tračnice na ulazu u veliki kolodvor
Zrcaljenje dviju obala
Brazde u kruhu
Mjehurići u potoku
Dani u kalendaru
Pljuskavica

Čin ljubavi i čin poezije
Nisu spojivi
Sa čitanjem novina na glas

Smjer sunčane zrake
Modro svjeducanje koje povezuje udarce drvosječine
sjekire
Uzica dječjeg zmaja u obliku srca ili vrše
Ravnomjerno mahanje dabrova repa
Brzina munje
Slap slatkiša s vrha starih stepenica
Lavina

Soba čarolija
Ne gospodo nije sudnica za prijestupe
Ni sobetina puna pijanih vojnika nedjeljom navečer

Plesne figure otplesane u prozirnome iznad močvara
Omeđivanje ženskog tijela na zidu bacanjem bodeža

Svijetli kolutovi dima
Uvojci tvoje kose
Krivulja spužve s Filipina
Prepletanje pjega zmije koraljke
Ulaženje bršljana u ruševine
Ona ima mnogo vremena pred sobom.

Poetski je zagrljaj kao tjelesni zagrljaj
Dok traje
Zaklanja svaki pogled na bijedu svijeta

1948.

Preveo Radovan Ivšić

Ženi se sa Simon Kan 1921. godine. Sledeće godine oni se sele u ulicu Fonten, broj 42 u Parizu, u stan koji će udomiti Bretonovu kolekciju od 5300 predmeta: slika, crteža, skulptura, fotografija, knjiga, kataloga, časopisa, manuskripta i radova popularne umjetnosti i umjetnosti iz prekookeanije.

KAŽU MI DA TAMO DOLJE…

Kažu mi da su tamo dolje plaže crne
Od lave što ode u more
I da se prostiru u podnožju jednog ogromnog vrha zadimljenog od snijega
Pod jednim drugim suncem divljih čižaka
Koja je dakle to zemlja daleka
Što čini se da vuče svu svoju svjetlost iz tvog života
I drhti vrlo stvarna na vrhovim tvojih trepavica
Blaga za tvoju put kao nestvarno rublje
Svježe izišlo iz otškrinutog putnog kovčega vijekova
Iza tebe
Bacajući zadnje tamne vatre među tvoje noge
Tle izgubljenog raja
Zrcalo tmine ogledalo ljubavi
A još niže ka tvojim rukama koje se šire
Kao dokaz proljeća
PREMA
Nepostojanju zla
Cijele rascvale jabuke mora
<1934>

Prev. Marko Vešović i Sunita Subašić-Thomas

1924. objavljuje Nadrealistički manifest kojim formalno otpočinje nadrealistički pokret. Piše niz automatskih tekstova i pjesama kao primjer metode automatskog pisanja. Krajem godine osniva časopis Nadrealistička revolucija (La revolution surrealiste). Bretonu se pridružuju: Filip Supo, Luj Aragon, Pol Elijar, Rene Krevel, Mišel Leris, Benžamen Pere, Antonin Arto, i Rober Desnos. Izlazi Bretonov najpoznatiji roman „Nađa“, 1928. godine. Ovaj roman je najpoznatiji i najbolji primjer nadrealističkog romana. Bogato je ilustrovan nadrealističkim crtežima i fotografijama.

OSLUŠKIVANJE U ŠKOLJCI

Nisam te počeo viđati a ti si bila zora
Ništa nije bilo otkriveno
Sve barke su se njihale na obali
Razvezujući tanke vrpce (ti znaš) na onim kutijama
ušećerenih badema
Ružičastih i bijelih između kojih prolazi jedna
srebrna lađica
A ja sam te nazvao
Zorom drhteći

Deset godina potom
Otkrivam te opet u jednom tropskom cvijetu
Koji se otvara u ponoć
Jedan jedini snježni kristal koji bi prelio kupu
tvojih dviju ruku
Zovu ga na Martiniku balskim cvijetom

On i ti dijelite tajanstvo postojanja
Prvo zrno rose što kudikamo premašuje sve druge
Ludo obojen dugom sadržeći sve

Sad vidim to što mi je skriveno zauvijek
Kad spavaš na proplanku svojih ruku
pod leptirima tvoje kose

I kad se opet rađaš iz feniksa svog vrela
U metvici sjećanja
Zagonetnoga preljevanja sličnosti u jednom
ogledalu bez dna
Izmigoljivši iz onog što će se vidjeti tek jednom

U mome srcu sva krila mlječike
Utovaruju sve što si mi rekla

Nosiš ljetnju haljinu koju ne prepoznaješ kao svoju
Gotovo nestvarna ona je ozvjezdana u svim smjerovima
Magnetima u vidu potkovice lijepe crvene minijum boje
S plavim nogama
<1946>

Prev. Marko Vešović i Sunita Subašić-Thomas

Pridružuje se Fracuskoj komunističkoj partiji 1927. godine u želji da poveže psihoanalizu i marksizam. Tu težnju izražava u Drugom manifestu nadrealizma 1929. godine. Tekst „Spojeni sudovi“ (1932) pokušaj je spajanja istraživanja nesvjesnog sa društvenim angažmanom. Međutim, Breton nije mogao da prihvati podređivanje poetskog stvaranja ideološkim ciljevima, i napušta partiju 1935. godine i žestoko kritikuje socijalistički realizam. Svojim idejama ostaje vjeran i kada se nadrealistički pokret cijepa i kada se dio nadrealista na čelu sa Aragonom priklanja partijskim zahtevima.

SVAKI RAJ NIJE IZGUBLJEN

Manu Rayu

Spiljski pijetlovi [1] prelaze u kristal
Brane rosu udarcima ćuba
Onda čarobno geslo munje
Silazi na stijeg ruševina
Pijesak je tek fosforescentni časovnik
Koji pokazuje ponoć
Rukama neke zaboravljene žene
Nema utočišta koje skreće u polje
Postavljeno na nebeskim prilazima i uzmacima
To je ovdje
Plave i tvrde sljepoočnice vile kupaju se
U noći što precrtava moje slike
Kose kose
Zlo jača sasvim blizu
Samo da li će htjeti nas
<1923>

Prev. Marko Vešović i Sunita Subašić-Thomas

[1] “Coq-de-roche”, može biti narandžasti ili peruvijanski, a radi se o vrlo neobičnim tropskim pticama, s velikim ćubama, iz porodice Cotingidae, vrsta Rupicola.
SVE UČENICE ZAJEDNO

Često kažeš šarajući zemlju potpeticom kao što se
rascvjetava grm ruže
Divlje koji izgleda kao napravljen samo od rose
Kažeš Sve more i sve nebo za jednu
Pobjedu djetinjstva u zemlji plesa ili bolje
za jedan
Zagrljaj u hodniku voza
Koji ide dovraga sa puščanim pucnjima na mostu ili
bolje
Još za jednu divlju riječ
Takvu da je mora izgovoriti gledajući vas
Jedan čovjek čije ime odlazi vrlo daleko sa drveta
na drvo
Koji tek ulazi i izlazi među sto snježnih
ptica
Gdje je dakle dobro
I kad to kažeš sve more i sve nebo
Rasipa se kao jato djevojčica u dvorištu
strogoga internata
Poslije jednog diktata gdje Srce mi prosja čilo
Pisalo se možda Srce mi prosjačilo
<1932>

Prev. Marko Vešović i Sunita Subašić-Thomas

1938. prihvata zaduženje od Francuske vlade i putuje u Meksiko. Na tamošnjem univerzitetu Breton učestvuje na konferenciji o nadrealizmu. U Meksiku upoznaje Trockog sa kojim piše Manifest za nezavisnu revolucionarnu umjetnost (Manifesto for an Independent Revolutionary Art / Pour un art revolutionnair independent), koji potpisuju Breton i Diego Rivera.

ODA CHARLESU FOURIERU

U to vrijeme poznavao sam te tek iz viđenja
Ne znam više čak ni kako si bio obučen
Bez sumnje ne može se postići bolje u tom neutralnom stilu
Ali nemamo dovoljno laskavih riječi za gradske vijećnike
Što su te izvukli i stavili na pramac kružnih bulevara [1]
Tu ti je mjesto u vrijeme jakog ljuljanja
Kad se grad podigne
I kad malo po malo bijes mora osvaja
te tako oduhovljene brežuljke
Čija posljednja brajda nosi zvijezde
Ili češće kad se upriliči velika noćna
hajka želje
U šumi gdje su sve ptice od plamena
I takođe svaki put kad najjači reful otkrije
trup broda
Blještava rana kakva je javna dražba sirena
Nisam mislio da si na svome radnom mjestu
I evo jednog jutra u zoru 1937.
Gle već je prošlo oko sto godina kako si mrtav
Prolazeći opazih svjež buket ljubica pod tvojim nogama
Rijetko se dešava da se kite cvijećem statue u
Parizu
Ne govorim o pasjalucima čiji je cilj da pokrenu stado
I ruka koja se izgubila ka tebi u jednoj dugoj brazdi
smućuje i moje sjećanje
Mora da je to bila tanka ženska ruka u rukavicama
Voljeli smo se skloniti da gledamo u daljinu
Ne obraćajući puno pažnju u narednim danima posmatrao
sam kako se stavlja novi buket
Rosa i on činili su jedno
A ti ništa nije moglo da ti odvrati oči od blata punog
dijamanata trga Kliši
Fourier jesi li još uvijek tu
Kao u vrijeme kad si uvrtio u svoje bronzane
vijuge da skreneš konvoj vašarskih kućica
Otkako su nestale ti si razjaren
Ti koji si govorio samo o vezivanju vidiš
kako se sve razvezalo
I u neredu smo se spustili niz strminu
S poluotvorenim usnama djece koja se dure na sisi
ogoljenih majki
I ti sedefi ramena i te stražnjice na kojima su još malje
Stapaju se u jedan čvrsti i zagasiti blok morske pjene
Koju preskače tanak mlazi krvi
Na jednoj drugoj ravni
Jer najživlje slike su najkratkotrajnije
Rukav vremena miriše muškatni orah
I izbacuje zasljepljujuću manšetu života
Na jednoj drugoj ravni
Neki počinju da maze u odronu na
ivici lokava
Vrste koje su na putu da dobiju debelu kožu [2]
konačno
Ali koje uz pomoć okolnosti ne izgledaju
nesposobne za novo gmizanje
I smatra se da rado hrane svoju gamad
Odvratno nam je da rasiječemo njihova jaja bez ljuske
Njihova prastara izlizanost klizi po strahu
Ti si ih kao i ja dobro upoznao
Ali ne možeš znati koliko su izašle uglađene i prožrdljive
iz zimskog sna
Mislio si da na zemlji probno stvaranje svijeta koje je
zahtijevalo mesožderne modele širokih
dimenzija nije uspjelo da se odupre prvom potopu dok je
pojasnio si nekom drugom stvaranju svijeta na Starom
Kontinentu i nekom trećem u
Americi oprošteno pred drugim potopom tako da je čovjek
koji je iz njega proizašao
mogao doseći čvrsto tlo i da mu je čak palo u zadatak da
ubrza u svoju korist stvaranje 4, 5, itd…
Bože napredovanja oprosti mi uvijek se radi o
istoj opremi
Nismo bolje opskrbljeni u pogledu kalupa za otiske
sredstava protiv pacova i stjenica
Vjere mi veliki divlji primjerci prahistorijske faune
Nisu tako daleko upravljaju koncepcijom
svijeta
I podmeću svoju vlažnu kožu djelima
ljudi
Da bi saznao kako danas obični smrtnici
prihvataju svoju sudbinu
Nastoj iznenaditi pogled morske krave
Koja se raširila u zoološkom vrtu u svojoj kadi
mlake vode
Sve će ti biti jasno o snazi ideala
I daće ti mjeru napora koji je učinjen
Na putu
Y-privlačne industrije
Nećeš zaboraviti da se raspitaš za strvinare
I vidjećeš da su izgubili od svoje oholosti
Kad dvostruka zavjesa bude podignuta
Biće ti dopušteno da gledaš u njenom posvećenju
Krvavu ruku utisnutu na mjestu srca na
besprijekornoj pregači mesara-sunca
koji izvodi balet svojim niklovanim kukama
Dok će psoglavci iz dućana
Obasuti pažnjom u ovim danima nestašice i crnog
tržišta
Kad im pristupiš prikazati u lijepom svjetlu
svoje luksuzne strane
U mjerama koje si preporučio da se ponovo uspostavi
ravnoteža naroda (Broj potrošača u skladu
s proizvodnim snagama)
Jasno je da se nismo stavili na gastrozofsku
dijetu [3]
Čije uspostavljanje mora ići istovremeno sa
legalizacijom fanerogamnih [4] običaja
Više smo voljeli dobru staru metodu
Koja se sastoji od mračnih zasijecanja u
mnoštvo sablasti
Pod anesteticima koji mogu izdržati
svaku probu zastava
Fourier previše je mračno gledati ih kako
izranjaju iz jedne
od najgorih kloaka historije
Zanesene labirintom koji tamo vraća
Nestrpljive da ponovo počnu bolje stavljati
glavu u torbu
Na prvo pomanjkanje ciklona
Znati ko ostaje s lampom na šeširu
Čvrste ruke na ogradi vagoneta
obješenog
Puštenog u divnu ugljenu prašinu
Kao ti
Fourier
Ti sasvim uspravan među velikim vizionarima
Koji povjerova da će pobijediti rutinu i nesreću
Ili opet kao ti u besmrtnoj pozi
Vadioca trna
Uzalud govorimo da si sam sebe obmanuo teškim
zabludama
O šansama da se sporazumno riješi
spor
Tebi Orfejeva trska
Drugi dođoše koji su bili naoružani samo
ubjeđivanjem
Vodili su ovna koji će porasti
Dok se ne bude mogao okrenuti od istoka ka zapadu
I ako se nasilje krilo u njegovim rogovima
u dnu njegovih očiju otvaralo se cijelo proljeće
Postojanje te čudesne životinje me naizmjenično
zanosi i zbunjuje
Kad je ona mahnula glavom svijet je zadrhtao
bilo je beskrajnih čistina
Koje su mjestimično ponovo obrasle u žbunje
Sada ona krvari i pase
Ne vidim svetonskog pastira koji bi je
morao čuvati
Samo da ona ostane srčana da
ide do kraja svog poduhvata
Drhtimo da se ne zarazi
već odavno pored bara
Pod divnim
Runom tako podmuklo
razviće se ribe
Drama je u tome što ne možemo odgovarati za ta bića
velikih razmjera kakve se geniju desi da stavi u pogon
i koja prepuštena vlastitoj domišljatosti previše naginju
okretanju prema kobnom tim više ako je pribjegavanje
djelomično kobnom i zamišljenom kao prelazno s učinkom
da se u nastavku kobno smanji ulazi u namjere od
kojih su zamiješani
Bez cijene
U mojim očima i uvijek primjeran ostaje prvi
skok izvršen u pravcu podešavanja
sustava
A ipak kakva greška u skretničkom mehanizmu je mogla biti
načinjena ništa ne objavljuje vladavinu
Ykarmonije
Ne samo
Oesus i
Lucullus
Koje si zvao da se takmiče s podskupinama šatri
žabnjaka
Imaju uvijek protiv sebe
Spartaka
Ali gledajući od nazad ka naprijed imamo utisak
da su putevi sreće sve više i više
prorijeđeni
Siromaštvo lopovština tlačenje pokolj uvijek
ista zla kojima si obilježio civilizaciju
užarenim željezom
Fourier rugali smo se ali trebaće jednom da probamo
htjeli ne htjeli tvoj lijek
Čak i pod uslovom da receptu napisanom tvojom rukom
dodamo neke ispravke ugla
Počevši s časnom odštetom
Koju dugujemo jevrejskom narodu
Ostavljajući izvan rasprave da bez razlikovanja
vjere slobodna pljačka ukrašena imenom trgovine
ne bi mogla biti rehabilitirana
Kralju muka optička greška ne može
pokvariti čistoću ili smanjiti širinu tvog pogleda
Kalendar na tvom zidu poprimio je sve boje
spektra
Znam koliko bi bez zadnjih misli ti volio
Sve što ima novoga
U vodi
Koja prolazi ispod mosta
Ali da bismo napravili reda u posljednjim nabavkama i ko
zna pomoću nemogućeg učinili da nam budu naklonjene
Tvoj stari kredenac od masivne hrastovine je još uvijek dobar
Sve stoji ako ne (da stavimo “čak i” umjesto ako ne) i uživa
u njegovih dvanaest ladica
<1947>

Prev. Sunita Subašić-Thomas

​[1] “Boulevard extérieur” ili “périphérique” je zaobilaznica dužine više od 35 km oko Pariza koja ga i fizički odvaja od siromašnih četvrti.

[2] Igra riječima s izrazom “espece en voie de disparition” –  bukvalno “vrsta na putu nestanka”, to jest kojoj prijeti nestanak.

[3] Gastrozofija je filozofija Charlesa Fouriera u vezi s ljudskim strastima u čijoj je osnovi ambicija da prenese kulturu zadovoljstva, počinjući s ukusom.

[4] Javnocvijetne sjemenjače, čiji su organi vidljivi, botanički termin.

Na početku Drugog svjetskog rata Breton je ponovo u medicinskoj službi. Nakon ocjene Višijeve vlade da su njegovi spisi „veoma loši za nacionalnu revoluciju“ Breton bježi u SAD. Na Univerzitetu Jejl 1942. godine organizuje izložbu nadrealista. Sa Marselom Dišanom nastavlja intenzivnu nadrealističku djelatnost. Plod te djelatnosti je i hermetički poetski roman „Tajna XVII“ (1947), neka vrsta sume njegovog životnog i stvaralačkog iskustva.

UVIJEK KAO PRVI PUT

Uvijek kao prvi put
Jedva da te poznavah iz viđenja
Vraćaš se u kasni sat noćni u kuću
koso od mog prozora
Kuću posve nestvarnu
Tu od jedne sekunde do druge
U noći netaknutoj
Očekujem da se stvori još jedanput
pukotina što opčinjuje
Pukotina jedinstvena
Na fasadi i na mom srcu
Što ti se više približavam
U stvarnosti
Više pjeva ključ u vratima nepoznate sobe
Gdje mi se ti pojavljuješ sama
Ti si se isprva istopila u blistavom
nestalnom krajičku neke zavjese
To je polje jasmina koje sam posmatrao u zoru
Na jednom putu u okolini Grasa
S njegovim beračicama u dijagonali
Iza njih tamno krilo što pada sa biljki okljaštrenih
Pred njima trokut od blještanja
Zavjesa nevidljivo podignuta
Vraćaju se u metežu svi cvjetovi
Uhvatila si se u koštac sa ovim dugim satom nikad
dovoljno smućenim da bude san
Ti kao da bi mogla biti
Ista izuzev tog što te možda ne mogu sresti nikad
Praviš se kao da ne znaš da te posmatram
Začudo nisam više siguran da to znaš
Tvoje besposličenje puni mi oči suzama
Jato tumačenja okružuje svaki tvoj pokret
To je skupljanje nektara
Ima stolica za ljuljanje na mostu ima granja
koji bi moglo da te izgrebe u šumi
Postoje u jednom izlogu u ulici Notr-Dam-de-Loret
Dvije lijepe prekrštene noge stegnute dugim čarapama
Koje se ljevkasto šire u središtu jedne velike bijele djeteline
Ima  svilenih ljestvica razmotnih po bršljanu
Ima
Čim se nagnem nad ponor
Beznadnog sjedinjavanja tvog prisustva i tvog odsustva
Otkrio sam tajnu
Da te volim
Uvijek kao prvi put
<1934>

Prev. Marko Vešović i Sunita Subašić-Thomas

Po završetku rata vraća se u Pariz, gdje pokušava da obnovi nadrealistički pokret.

Djela

Brdo smjernosti
Nađa
Luda ljubav
Magična umjetnost
Izgubljeni koraci
Tajna XVII

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *