Octavio Paz – Biografija

Octavio Paz (Mixcoac, danas Ciudad de México, 31. mart 1914. – Ciudad de México, 19. april 1998.), meksički književnik i diplomata, dobitnik Nobelove nagrade za književnost 1990. Uz Borgesa, vjerovatno najuticajniji hispanoamerički književnik 20. vijeka.

Biografija

Octavio Paz je rođen u vrijeme Meksičke revolucije u selu Mixcoac, nedaleko od Mexico Cityja. Majka je bila Španjolka, a otac mestik – po zanimanju advokat i političar – zastupao je interese indijanaca i bio pomoćnik revolucionara Emilijana Zapate. Njegov djed po očevoj strani je bio istaknuti liberalni intelektualac i autor prvog romana izrazito indijanske tematike. Zahvaljujući djedovoj bogatoj biblioteci, Octavio rano dolazi u dodir s književnosti.

OLUJA

U crnoj planini
Bujica urla visokim glasom
U tom času
Ti hodaš nad ponorima
Po svom usnulom tijelu
Vjetar se u tami bori s tvojim snom
Guštara zelena i bijela
Mladi hrast hiljadugošnji hrast
Vjetar što rastače i kida i ruši
Otvara ti misao i rasipa je
Vrtlog tvoje oči
Vrtlog tvoj pupak
Vrtlog tvoja udubina
Vjetar te cijedi poput grozda
Oluja u tvom čelu
Oluja u tvom potiljku i tvom trbuhu
Hladi te kao suva grana
Vjetar
U slabinama bujice tvoga sna
Ruke zelene i noge crne
Kroz grlo
Kamena noći
Privezanog za tvoje tijelo
Usnule planine
Bujica urla
Među tvojim bedrima
Monolog kamena i vode
Na obalama tvog čela
Prolaziš kao ptičja rijeka
Šuma saginje glavu
Poput ranjenog bika
Šuma pada na koljena
Pod krilom vjetra
Svakog časa sve viša
Bujica urla
Svakog časa sve dublja
Preko tvog usnulog tijela
Svakog časa sve više noć

Školuje se u katoličkoj školi, studira na meksičkom univerzitetu (1932.-1937.), a 1937. boravi u Španiji i snažno se identifikuje s antifašističkim republikancima u Španskom građanskom ratu. U Meksiku osniva i uređuje više književnih časopisa i revija, među njima i časopis “Taller” (1938.) koji promoviše mlade pisce.

POVRATAK

Na pola puta
zastadoh. Okrenuh ledja vremenu
i mjesto da hodam po budućem
»niko me tamo ne čeka«
vratih se da hodam po prohodanom.

Napustih red u kojem svi
od početka početaka iščekuju
ulaznicu, ključ, presudu,
dok razočarana nada čeka
da se otvore vrata vjekova
i da neko rekne: nema više vrata
i nema vjekova.

Prokrstario sam ulice i trgove,
sive kipove u hladnoj zori
i živi vjetar medu mrtvima.
Nakon grada polje, a nakon polja
noć u pustinji:
moje srce bijaše noć i bijaše pustinja.

Poslije bijah kamen na suncu, kamen i ogledalo
I odmah iza pustinje i ruševina
more, a iznad mora crno nebo,
beskrajna ploča s izlizanim slovima:
zvijezde mi ništa ne otkriše.

Stigoh na kraj. Vrata oborena
i anđeo bez mača, pospan.
Unutra, vrt: ispremiješano lišće,
disanje gotovo živog kamenja,
dremovnost magnolija i gola svjetlost
medju istetoviranim deblima.

Voda s četiri ruke zagrljena
sa zelenom i rujnom livadom.
Po sredini, stablo i djevojka,
kosa od ptica i ognja.

Golotinja me nije smetala:
već bijah kao vazduh i voda.
Pod zelenom svjetlošću stabla,
usnulo u travi,
bijaše dugo pero,
ostavljeno od vjetra, bijelo.

Htjedoh ga poljubiti, ali glas vode
izazva moju žeđ i tad me njena prozirnost
pozove da se promatram.
Vidjeh kako jedan lik drhti u njenoj dubini,
jedna svinuta žeđ i jedna razbita usta,
– o stari pohlepniče, trsu, besmislena vatro!
Pokrih svoju golotinju. Krenuh polako.

Andjeo se smiješio.
Dunu vjetar i pijesak me zaslijepi.

Vjetar i pijesak bijahu moje riječi:
ne živimo; vrijeme naš život živi.

Prvu zbirku pjesama objavljuje već 1933. kao 19-godišnjak. Jak uticaj na njegov rad na početku karijere imao je evropski nadrealizam. Većina pjesama iz ovog perioda je u zbirci A la orilla del mundo (“Na obali života”, 1942).

JESEN

U plamenu, zapaljena jesen,
gori katkada moje srce,
čisto i samo. Vjetar ga budi,
dodirne mu središte i onda ga objesi
za svjetlost koja se smije ni za koga:
kakva rasuta ljepota!

Tražim neke ruke,
neku prisutnost, neko tijelo,
ono što zidove razbija
i rađa opijene oblike,
dodir, glas, okretaj, neko krilo samo,
nebeske plodove gole svjetlosti.
Tražim po sebi, unutra,
kosti, netaknute violine,
usne koje sanjaju usne,
ruke koje sanjaju ptice…

I nešto neznano što kaže »nikada«,
a pada s neba,
od tebe, moj Bože i moj protivniče.

Paz dobiva Guggenheimovu stipendiju i seli se za SAD, međutim 1945. seli se za Pariz gdje postaje diplomata. U Francuskoj upoznaje nekoliko pisaca koji su ga inspirisali i tokom diplomatske karijere u Francuskoj napisao je nekoliko zbirki poezije, između ostalih Aguila o sol? (“Orao ili sunce?”, 1951.). Kasnije je radio kao meksički ambasador u Švajcarskoj, Japanu i Indiji, i svaka od kultura ovih zemalja uticala je na njegovu poeziju, kao npr. haiku i renga. Poznata djela iz ovog perioda su La estación violenta (“Nasilno godišnje doba”, 1958.) i Ladera este (“Nagib istoku”, 1969).

ŽEDAN

Tražeći se, Poezijo,
u tebi sam se tražio:
razbita zvezda vode
utopila se u mom bicu.
Tražeći te, Poezijo,
u sebi doživjeh brodolom.
Potom sam samo tebe tražio
da bih od sebe pobjegao:
šikara odraza
u kojoj se izgubih!
Ali onda, nakon mnogih vrludanja,
ponovo spazih sebe:
isto lice potopljeno
u istu golotinju;
iste vode ogledala
u kojima ne smijem piti;
a na rubu ogledala
isti mrtav od žeđi.

Dao je ostavku na mjesto ambasadora protestujući protiv politike meksičke vlade, kada su stotine mladih ubijeni u neredima u vezi s Olimpijskim igrama 1968. Kasnije je radio kao gost-predavač na Cambridgeu godinu dana, a onda se vraća u Meksiko gdje osniva dvoje novine, Plural i Vuelta. Tada izdaje zbirku s najboljim pjesmama iz svoje karijere, Poemas 1935-1975.

Dva tijela

Dva tijela licem u lice,
ponekad su dva vala,
a noć je okean.

Dva tijela, licem u lice,
ponekad su dva kamena,
a noć je pustinja.

Dva tela, licem u lice,
ponekad su korijenje
u noći spleteno.

Dva tijela, licem u lice,
ponekad su noževi,
a noć je munja.

Dva tijela, licem u lice,
dvije su zvijezde koje padaju
u prazno nebo.

Paz je dobio Nobelovu nagradu za književnost 1990., s obrazloženjem: ”Za strastvenu poeziju sa širokim horizontima, okarakterisanu vidljivom inteligencijom i ljudskim integritetom”. Dobitnik je nagrade Cervantes te niza drugih priznanja. U rodnom Meksiku je često bio predmetom kritika i osporavanja.

DODIR

Moje ruke
Otvaraju zastore tvoga bića
Odjevaju te u drugu nagotu
Otkrivaju tijela tvoga tijela
Moje ruke
Izmišljaju drugo tijelo tvoga tijela.

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *