Jack Nicholson – Biografija

John Joseph Nicholson (New Jersey, 22. april 1937.), poznatiji kao Jack Nicholson, američki filmski glumac, reditelj, scenarist i producent.

Nicholson je 12 puta bio nominovan za Oscara i osvojio triput (dva puta za najboljeg glumca i jednom za sporednog). Izjednačen je s Walterom Brennanom po broju glumačkih pobjeda kod glumaca (tri), te je ukupno drugi iza Katharine Hepburn (četiri). On je i jedan od dva glumca koji je bio nominovan za Oscara (za glavnu ili sporednu ulogu) u svakoj deceniji od šezdesetih; drugi je Michael Caine.

Osvojio je sedam Zlatnih globusa te je 2001. primio Počasnu nagradu Kennedy centra. 1994. je postao najmlađi glumac kojem je Američki filmski institut dodijelio nagradu za životno djelo. Najpoznatiji je po ulogama u filmovima Kineska četvrt, Let iznad kukavičjeg gnijezda, Isijavanje Stanleyja Kubricka, Bolje ne može, Batman Tima Burtona i Pokojni Martina Scorsesea.

Biografija
Rani život

Nicholson je rođen 22. aprila 1937. u mjestašcu Neptune u New Jerseyu. Njegova majka, June Frances Nicholson, bila je plesačica u lokalnom pozorištu koja je čvrsto vjerovala da će pod umjetničkim imenom June Nilson postići značajnu karijeru. No, planovi su se poremetili kad je ostala trudna i zbog toga se 16. oktobra 1936. udala za kolegu s posla, Donalda Fucilla. Međutim, njihov brak je ubrzo poništen jer je Donald Fucillo već bio oženjen. Premda je on priznao dijete i obavezao se da će o njemu voditi brigu, umiješala se Ethel Nicholson, baka s majčine strane, zahtijevajući da se ona nastavi brinuti o unuku. Tako će se, obrazložila je, njena kći moći posvetiti karijeri od koje su svi mnogo očekivali. John Joseph Nicholson, djed slavnoga glumca, potomak holandskih doseljenika, radio je u robnoj kući, a kući je uglavnom dolazio pijan. Roditelji tek rođenog dječaka složili su se s Ethel Nicholson, pa je Jack dobio prezime svoje majke i nastavio s njom živjeti u kući djeda i bake. Kako se u tom okruženju nikada više nije spominjalo ime Donalda Fucilla, Jack Nicholson je odrastao u uvjerenju kako su mu djed i baka roditelji, a majka – sestra.

Da paradoks bude veći, tek je novinar nedjeljnika Time, koji je 1974. pisao veliki članak o tada mladom glumcu u usponu, otkrio da mu je žena za koju je vjerovao da mu je sestra – zapravo majka. Kako su baka i majka umrle mnogo prije toga (1963. i 1970.), više niko nije mogao svjedočiti o tome, a Nicholson nije želio razgovarati s novinarom.

Kako je postajao slavniji, tako je pitanje o njegovom ocu pobuđivalo sve više zanimanja. U raznim nagađanjima najdalje je otišao Patrick McGilligan, koji je 1995. objavio knjigu “Jack's Life” (“Jackov život”). On je postavio tezu da je otac slavnog glumca mogao biti i Eddie King, direktor pozorišta u kojem je radila Nicholsonova majka. Donald Fucillo odmah je energično otklonio takvu mogućnost te priznao kako je brakom s June, doduše, počinio bigamiju, ali da očinstvo nikada nije negirao. Iako je u vrijeme izlaska knjige postojala mogućnost da se očinstvo s velikom sigurnošću utvrdi DNK analizom, i time izbjegnu sva daljnja nagađanja, Nicholson je to kategorično odbio. “Otac je osoba koja ti pomaže dok odrastaš, a ne neko ko ima iste spirale u genskom kodu”, objasnio je.

Rana glumačka karijera

Nicholson kao Wilbur Force u filmu Mala trgovina užasa (1960.)
Kad je Nicholson došao u Hollywood, radio je razne poslove za legende animacije Hannu i Barberu. Vidjevši njegov umjetnički talent, ponudili su mu posao animatora. No, on je odbio želeći postati glumac.

Karijeru je počeo kao glumac, scenarist i producent, radeći za i sa Rogerom Cormanom, među ostalima. Filmski debi je ostvario u filmu The Cry Baby Killer (1958.), gdje je glumio maloljetnog delikventa koji se uspaniči nakon što je ubio dvojicu tinejdžera. Ostali filmovi iz tog razdoblja su Mala trgovina užasa (1960.), u kojem je imao malu ulogu mazohističkog zubarskog pacijenta, te The Raven (1963.) i Užas (1963.), u kojem je nastupio sa svojom tadašnjom suprugom Sandrom Knight.

Kako se u šezdesetima još teško dolazilo do uloga, Nicholson je sve više pisao. Rezultati su bili Thunder Island (1963.), Flight to Fury (1964.), Ride in the Whirlwind (1965.) i film o Monkeesima, Head. Ovi filmovi nisu postigli značajniji uspjeh, ali mladi Nicholson je konačno mogao raditi nešto korisnije.

Put do slave

Kako mu glumačka karijera nije kretala s mjesta, Nicholson se činio rezigniranim karijerom. Ukus uspjeha je prvi put osjetio sa filmom iz 1967. The Trip, s Peterom Fondom i Dennisom Hopperom. No, nakon što se otvorila mogućnost za manju ulogu u filmu Goli u sedlu, on ju je iskoristio i lansirao karijeru. Nicholson je glumio advokata pijanca Georgea Hansona, a za ulogu je nominovan za Oscara. Uloga Hansona pokazala se kao prekretnica za Nicholsona – uloga je zapravo bila napisana za glumca Ripa Torna, koji je bio dobar prijatelj sa scenaristom Terryjem Southernom, ali se Torn povukao s projekta nakon svađe s rediteljem Dennisom Hopperom.

Sljedeće godine je nominovan za Oscar za najboljeg glavnog glumca za ulogu u filmu Pet lakih komada. Iste godine je nastupio u ekranizaciji On a Clear Day You Can See Forever.

1973. je nastupio u filmu Hala Ashbyja Posljednji zadatak, za koji je osvojio nagradu za najboljeg glumca na Filmskom festivalu u Cannesu. Slijedio je klasični noir triler Romana Polanskog Kineska četvrt (1974.) Nastupio je i u mjuziklu grupe The Who Tommy, te u Zanimanje: reporter Michelangela Antonionija.

Američka ikona

Nicholson (desno) i Dennis Hopper na 62. dodjeli Oscara 26. marta 1990.

Nicholson je osvojio svoj prvi Oscar za najboljeg glavnog glumca portretom Randlea P. McMurphyja u ekranizaciji romana Kena Kesseyja Let iznad kukavičjeg gnijezda, reditelja Miloša Formana iz 1975. Nicholsonu je ponuđena uloga Michaela Corleonea u Kumu, ali ju je odbio.

Nakon toga je slijedilo nekoliko čudnih odluka. Prihvatio je manju ulogu u Posljednjem tajkunu, s Robertom De Nirom. Zatim i manje simpatičnu ulogu u vesternu Arthura Penna Missouri Breaks, samo kako bi radio s Marlonom Brandom. Posle je uslijedio njegov rediteljski rad na vesternu Goin’ South. Njegov rediteljski debi bio je film iz 1971., nazvan Drive, He Said.

Iako nije privukao pažnju Akademije u adaptaciji Isijavanja Stanleyja Kubricka (1980.), to ostaje jedna od njegovih značajnijih uloga. Njegov sljedeći Oscar, za najboljeg sporednog glumca, došao je za ulogu penzionisanog astronauta Garretta Breedlovea u Vremenu nježnosti (1983.) reditelja Jamesa L. Brooksa. Nicholson je u osamdesetim nastavio produktivnu karijeru filmovima kao što su Poštar uvijek zvoni dvaput (1981.), Crveni (1981.), Čast Prizzijevih (1985.), Vještice iz Eastwicka (1987.) i Ironweed (1987.). Još je tri puta nominovan za Oscara (Crveni, Čast Prizzijevih i Ironweed).

Odbio je ulogu Johna Booka u filmu Svjedok. Batman iz 1989., u kojem je Nicholson glumio Jokera, postigao je veliki komercijalni uspjeh, a postotak od ukupne zarade donio je Nicholsonu oko 60 miliona dolara. Trebao je reprizirati ulogu u petom nastavku iz franšize o Batmanu 1999., ali je studio Warner Bros. otkazao projekt.

Za ulogu usijanog pukovnika Nathana R. Jessepa u Malo dobrih ljudi (1992.), filmu o ubistvu među američkim marincima, opet je nominovan za Oscara. Film je postao najpoznatiji zbog njegove rečenice “You can't handle the truth!” (“Ti ne možeš podnijeti istinu!”) koja je postala predmet imitiranja i dio popularne kulture.

No, nisu sve Nicholsonove uloge bile dobro ocijenjene. Nominovan je za nagrade Razzie za najgoreg glumca u filmovima Nevolje s muškarcima i Hoffa (1992.). Međutim, uloga u Hoffi mu je donijela i nominaciju za Zlatni globus.

Sljedeći Oscar za najboljeg glavnog glumca je došao za ulogu Melvina Udalla, neurotičnog pisca s opsesivno-kompulzivnim poremećajem, u romantičnoj komediji Bolje ne može (1997.), ponovno s rediteljem Jamesom L. Brooksom.

Zadnje godine

U Gospodinu Schmidtu je predstavio penzionisanog činovnika iz Omahe, Nebraska, koji preispituje vlastiti život i smrt svoje supruge ubrzo nakon toga. Njegova tiha, zatomljena uloga bila je u suprotnosti s mnogim njegovim pređašnjim ulogama, a donijela mu je nominaciju za Oscara. U komediji Bijes pod kontrolom je glumio terapeuta koji mora pomoći pacifisti Adamu Sandleru. 2003. je nastupio u Ljubav nema granica, kao vremešni zavodnik koji se zaljubljuje u majku (Diane Keaton) svoje mlade djevojke.

Krajem 2006. se vratio na “mračnu stranu” s ulogom Franka Costella, sadističkog bostonskog šefa irske mafije koji nadgleda Matta Damona i Leonarda DiCapria u Pokojnima Martina Scorsesea, remakeu Paklenih poslova Andrewa Laua.

U novembru 2006., Nicholson je započeo snimanje Spisak Želja? Roba Reinera, ulogu za koju je morao obrijati glavu. U filmu se pojavljuje i Morgan Freeman, a dvojica glume muškarce koji boluju od neizlječive bolesti i pokušavaju ostvariti svoje životne ciljeve. Dok je istraživao za ulogu, Nicholson je posjetio bolnicu u Los Angelesu kako bi vidio kako se bolesnici oboljeli od raka nose sa svojom bolešću, film je prošao odlično i kritički i i komercijalno pošto je zaradio oko 175 miliona dolara, nakon toga je rekao kako se povlači sa scene.

Privatni život

Otisci nogu i ruku Jacka Nicholsona na ispred Grauman's Chinese Theatrea

Nicholson je u privatnom životu poznat kao čovjek koji se “ne zna skrasiti”. Ima petoro djece s četiri različite žene; ženio se jednom. 17. juna 1962. se oženio sa Sandrom Knight. Par je dobio jednu kćer, Jennifer Nicholson (rođenu 1963.), a razveo se 8. avgusta 1968. Njegova druga kćer, Honey Hollman (rođena 1981.), je iz veze s danskim modelom Winnie Hollman. Ima jednog sina, Caleba Goddarda (rođenog 1970.), iz veze s glumicom Susan Anspach. Iz veze s Rebeccom Broussard ima dvoje djece, Lorraine Nicholson (rođena 1990.) i Raymonda Nicholsona (rođenog 1992.).

Bio je u vezi s brojnim glumicama i manekenkama, uključujući Michelle Phillips, Bebe Buell i Laru Flynn Boyle. Nicholsonova najduža veza je ona od 1973. do 1989 s glumicom Anjelicom Huston, kćerkom filmskog reditelja Johna Hustona. No, veza je završila kad su novine objavile kako je Rebecca Broussard zatrudnila s njim.

Dobar je prijatelj s rediteljem Romanom Polanskim, kojeg je podržavao kroz mnoge lične krize uključujući smrt njegove žene, Sharon Tate, od ruke porodice Manson. Podržavao je Polanskog i nakon osude za silovanje maloljetnice, zločina koji se dogodio na Nicholsonovom imanju na Mullholand Driveu.

Nicholson je dugo živio u susjedstvu s Marlonom Brandom na Beverly Hillsu. U blizini je živio i Warren Beatty, pa je ulica zaradila nadimak “Bad Boy Drive”. Nakon Brandove smrti 2004., Nicholson je kupio susjedov bungalov za tačno 5 miliona dolara kako bi ga srušio. Izjavio je kako je to učinio iz poštovanja prema Brandovoj ostavštini, budući da bi bilo preskupo renovirati “napuštenu” građevinu koju je zahvatila plijesan.

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *