Emil Sioran – Biografija

Emil M. Sioran (rum. Emil Cioran; Rašinari, 8. april 1911 — Pariz, 16. avgust 1995), rumunski filozof i esejista.

Rođen je 1911. godine u selu Rašinari, koje se, kao i čitava Transilvanija, nalazilo u sastavu tadašnje Austrougarske. Po završetku gimnazije u Sibinju, studirao je filozofiju u Bukureštu, gdje je i diplomirao, odbranivši rad o Anriju Bergsonu. Svoju prvu knjigu, na maternjem jeziku, pod naslovom „Na rubovima očaja“, objavio je 1934. godine i za nju dobio nagradu namijenjenu neafirmisanim mladim autorima. Tokom 1936. i 1937. godine bio je profesor u gimnazijama u Brašovu i Sibinju, a krajem 1937. godine dobio je stipendiju Francuskog instituta u Bukureštu za nastavak studija u Parizu, nakon čega napušta domovinu u koju će se samo jednom nakratko vratiti 1940-41. godine.

Odlazak u Francusku za Siorana predstavlja prekretnicu i u ideološkom i u književnom smislu. Za sobom ostavlja mladalačko koketiranje sa fašizmom i nacizmom (ozloglašena knjiga „Transfiguracija Rumunije“ iz 1936.) i uči francuski jezik na kome će napisati sva svoja najvažnija djela. Nakon završetka Drugog svjetskog rata, objavio je više knjiga eseja, zapisa i aforizama: „Kratak pregled raspadanja“ (1949), „Silogizmi gorčine“ (1952), „Istorija i utopija“ (1960), „Pad u vrijeme“ (1964), „Zli demijurg“ (1969) i „O nezgodi biti rođen“ (1973), od kojih je većina prevedena i na srpski jezik.

Iako njegova filozofija odiše pesimizmom, a centralno mjesto zauzimaju teme kao što su „otuđenje, apsurd, dosada, uzaludnost, propadanje, tiranija istorije, vulgarnosti promjene, svijest kao agonija, razum kao bolest“ (Vilijam H. Ges), Sioran je znao da kaže: „Živim samo zato što je u mojoj moći da umrem kad mi se prohte; bez ideje o samoubistvu, odavno bih se ubio.“

Umro je 1995. u Parizu u 84. godini života.

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *