Salvatore Quasimodo – Biografija

Salvatore Kvazimodo (ital. Salvatore Quasimodo; Modika, 20. avgust 1901 — Napulj, 14. jun 1968), italijanski pjesnik. 1959. godine dobio je Nobelovu nagradu za književnost. Smatra se jednim od najznačajnijih italijanskih pjesnika 20. vijeka.

Biografija
Djetinjstvo i školovanje

Salvatore Kvazimodo rođen je 20.avgusta 1901. godine od oca Gaetana Kvazimoda i majke Klotilde Raguze u Modici, gdje mu je otac radio kao šef željezničke stanice. Ubrzo nakon rođenja se sa majkom i starijim bratom Vinćencom (1899) seli u Rokalumeru, kod očevih roditelja, gdje je proveo cijelo djetinjstvo i mladost.

A tvoja haljina je bijela

Pognuta ti je glava i gledaš me;
a tvoja haljina je bijela,
i grud proviruje iz čipke
razriješene na lijevom ramenu.

Prestiže me svjetlo; trepti
i dira tvoje nage ruke.

Gledam te. Riječi su ti
bile zatvorene i brze,
stavljahu srce na uteg života
koji sam znao iz cirkusa.

Duboka cesta
gdje se spuštao vjetar
izvjesnih noći marta
i budio nas
kao prvi put.

Januara 1909. godine otac dobija zaduženje u reorganizaciji železničkog saobraćaja na stanici u Mesini, koja je bila pogođena razarajućim zemljotresom. U tom periodu živjeli su u teretnom vagonu parkiranom na jednom zatvorenom peronu stanice. Ovaj period života ostaće urezan u pjesnikovo sjećanje, a evociraće ga u pjesmi Mome ocu (Al padre), koju je napisao povodom očevog 90-og rođendana i pedesetogodišnjice zemljotresa u Mesini.

Boja kiše i željeza

Govorila si: smrt, tišina, osamljenost;
život kao ljubav. Riječi
naših nestalnih slika.
A vjetar se podizao lagan svakoga jutra
i vrijeme s bojom kiše i željeza
prošlo je nad kamenjem,
nad prigušenim mrmljanjem nas prokletih.
Još je daleko istina.
Reci mi, čovječe raspeti na krstu,
i ti ruku teških od krvi,
kako da odgovorim onima koji pitaju?
Sada, sada: prije nego druga tišina
zađe u oči, prije nego drugi vjetar
nadode i druga rđa procvate.

Godine 1916. Salvatore u Palermu upisuje Tehničko Matematičko- Fizički Institut, da bi 1917. godine nastavio studije u Mesini na Institutu “A.M. Jaci”, gdje je 1919. godine i diplomirao. U toku boravka u Mesini upoznaje pravnika Salvatorea Puljatija kao i budućeg gradonačelnika Firence, Đorđa La Piru, sa kojima sklapa prijateljstvo koje će trajati godinama. Zajedno su 1917. osnovali “Novi Književni Časopis” (“Nuovo Giornale Letterario”), mjesečnik u kom je objavio svoje prve pjesme.

Kao brodolomac pri tvojoj svjetlosti

Kao brodolomac rađam se pri tvojoj svjetlosti,
večeri bistrih voda.

Od spokojnog lišća
izgara utješeni zrak.

Od živih iskorijenjen,
srce privremeno,
varljiva sam međa.

Tvoj strahoviti dar riječi,
Gospode,
ustrajno otplaćujem.

Preni me od mrtvih:
svako je uzeo svoju zemlju
i svoju ženu.

Ti si me pogledao do dna
u tamu utrobe:
niko kao ja nije očajan
u svome srcu.

Samo sam jedan čovjek,
samo jedan pakao.

Godine 1919. seli se u Rim gdje je planirao da završi inženjerske studije, ali zbog neizvjesne ekonomske situacije bio je primoran da ih napusti i da prihvati neke skromnije poslove. U međuvremenu sarađivao je na nekoliko časopisa i počeo samostalno da uči grčki i latinski, posvetivši se klasicima, koji za njega postaju veliki izvor inspiracije.

Kao madrigal

Suncokret se prigiba k zapadu
i dan se u propast srozava
u svome oku, a ljetni zrak se

zgušnjava te povija lišće i dim
sa škverova. Odmiče sa suvim
tokom oblaka i praskanjem munja
ta posljednja igra neba. Još uvijek,
i godinama, draga, privlači našu pažnju
mijenjanje jarbola zbijenih u krugu
Naviglia. Ali naš dan uvijek traje
i uvijek to sunce koje odlazi
s pređom svojih umiljatih zraka.

Nemam više uspomena, neću da se sjećam;
sjećanje iz smrti dolazi,
život je beskonačan. Svaki dan
je naš. Jedan će zauvijek stati,
i ti sa mnom, kad pomislimo da je kasno.
Tu, na brani kanala, njišući
nogama kao dječaci,
gledamo vodu i prve grane u njenoj
zelenoj boji koja tamni.
A čovjek što se nečujno primiče
ne sakriva nož u rukama
nego cvijet geranija.

Nesigurna ekonomska situacija, koja je obilježila ovaj rimski period, završila se 1926. godine, kada ga angažuje Ministarstvo javnih radova i dodjeljuje kao geometra Gradskim inženjerima Ređo Kalabrije. Ovdje sklapa prijateljstvo sa braćom Encom i Brunom Mizefari, koji su obojica bili istaknuti pripadnici antifašističkog pokreta u Ređo Kalabriji. Iste godine ženi se sa osam godina starijom Biče Donati.

Epitaf za Bice Donetti

S očima u kiši i utvarama noći
tamo je, na polju petnaest u Musoccu,
žena Emilijanka koju sam volio
u tužno vrijeme svoje mladosti.
Nedavno se njome smrt poigrala
dok je spokojno gledala kako vjetar jesenski
trese grane platana i lišće
sa sive kuće u predgrađu.
Njeno je lice još živo od čuđenja,
kao što sigurno bijaše u djetinjstvu zapanjeno
zbog visokog gutača plamena na kolima.
O ti, koji prolaziš, privučen od drugih mrtvih,
pored groba jedanaest šezdeset,
zastani jedan časak da pozdraviš onu
što se nikada nije potužila na čovjeka
koji je ovdje zastao, mržen, sa svojim stihovima,
jedan između mnogih tvoraca sanja.

Godine 1948., dvije godine nakon smrti njegove prve supruge, ponovo se ženi balerinom Marijom Kumani, sa kojom će dobiti sina Alesandra Kvazimoda.

Sada kada se rađa dan

Prošla je noć i mjesec
se polako izdvaja na jasnom nebu
i nestaje u kanalima.

Tako je živahan septembar u toj zemlji
u ravnici, livade su zelene
kao u dolinama na jugu u proljeće.
Napustio sam prijatelje,
sakrio srce u starim zidinama,
da posve sam samo mislim na tebe.

Koliko si samo dalja od mjeseca,
sada, kada se rađa dan
i na pločnik udaraju kopita konja!

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *