Priča o seks-splavu, preteči rijalitija

MARKUS LINDEN ZA “VIJESTI” O EKSPERIMENTU IZ 1973.

“Veoma sam uzbuđen što se film upoznaje sa različitom publikom širom svijeta. Nekako to odgovara i međunarodnom pristupu originalne ekspedicije 1973. godine o kojoj film govori, i traži odgovor na svjetski mir i razumijevanje zašto se ljudi međusobno bore”

Autor: Jelena Kontić

Deveto izdanje Festivala filma o ljudskim pravima Ubrzaj 2018. otvoren je sinoć ovogodišnjim hrvatskim kandidatom za Oskara, dobitnikom pet Zlatnih arena na Pulskom filmskom festivalu, filmom “Osmi povjerenik”, reditelja Ivana Salaja. Festival će do 14. decembra donijeti više projekcija iz raznih država. Dokumentarni film švedskog reditelja Markus Lindena (Marcus Lindeen) “Splav” (The Raft) biće prikazan u četvrtak u 17 časova u Kulturno-informativnom centru “Budo Tomović“, u Dodestu, a dan kasnije i u kotorskom Kinu Boka u 19.30 sati.

Linden za “Vijesti” priča o dokumentarcu koji govori o društvenom eksperimentu iz 1973. godine gdje se 11 ljudi našlo na brodu – splavu. Od njih su svi očekivali da pokažu koje su to ljudske krajnje granice i pruže materijal za analiziranje nasilja, agresije ali i seksualne privlačnosti među ljudima koji su “sami zajedno” duži vremenski period, odnosno tri mjeseca. “Rezultat” eksperimenta nije bio povoljan za medije i naučnika koji su očekivali sukobe među učesnicima eksperimenta, ali jeste za čovjeka i njegovu prirodu, a nama danas uliva nadu u mogućnost saradnje i očuvanja mira.

Splav

Fotografija iz 1973. tokom plovidbe Atlantikom 

Nakon projekcija u raznim zemljama, Vaš više puta nagrađivani dokumentarni film “Splav” biće prikazan i u Podgorici. Kakva očekivanja imate od publike u Crnoj Gori?

Veoma sam uzbuđen što se film upoznaje sa različitom publikom širom svijeta. Nekako to odgovara i međunarodnom pristupu originalne ekspedicije 1973. godine o kojoj film govori, i traži odgovor na svjetski mir i razumijevanje zašto se ljudi međusobno bore. Mislim da je to univerzalno čovjekovo pitanje koje svi želimo da razumijemo. Dakle, mislim da je sjajno što se film kreće po raznim državama i čini mi se da tako ima odjeka među različitim ljudima.

Radnja se dešava 1973. godine kada je pet muškaraca i šest žena, zajedno na jednom brodu plovila Atlantikom. Oni su bili dio naučnog eksperimenta koji je ispitivao sociologiju nasilja, agresije i seksualne privlačnosti među ljudima koji su “sami zajedno” duži vremenski period, odnosno tri mjeseca. Stvari su se odigrale drugačije nego što je očekivano. Naime, umjesto svađa i agresije, oni su prešli na seks i praktično su sve vrijeme mislili o tome. Čemu nas danas uči ova priča, ili na koji je način danas aktuelna?

Vođa ekspedicije iz 1973. godine je bio meksički antropolog Santijago Henoves i on je očekivao i nadao se pojavi nasilja među ljudima koji su na splavu, kako zbog njihovih različitosti, tako i zbog okolnosti. Rezultat je u stvarnosti bio suprotan – ljudi su stvarno sarađivali i održavali mir, uprkos međusobnim razlikama.Takva priča, u našim turbulentnim vremenima, predstavlja nadu i poniznu poruku čovječanstvu. Osvrt na eksperiment iz sadašnjeg vremena u kom živimo, takođe daje učesnicima šansu da na različite načine razmišljaju o pitanjima koja su bila prisutna na splavu, poput rasizma i seksizma, na primjer. Oni tada nijesu mogli da pričaju o tim stvarima, ali su imali priliku da na filmu to učine.

Ovi ljudi su tri mjeseca bili zajedno na brodu. Od onoga što je Henoves očekivao, kakav se obrt desio? Postoji li nešto nehumano u ovom socijalnom eksperimentu ili je priča odlična priča za danas?

Naučnik je pretpostavljao da će ljudi nasilnički nasrnuti jedni na druge, ali umjesto toga, grupa ljudskih zamorčića okrenula se protiv njega toliko da su neki, kako bi mu oduzeli svu moć, planirali da ga ubiju. Pretpostavljam da se to dešava sa ljudima – društvima koji su kontrolisani i kojima dominira nasilan vođa, odnosno koje vodi takav lider.

Kako ste došli do ideje da napravite dokumentarni film koji podsjeća baš na ovaj događaj, na socijalni eksperimet sa 11 ljudi na jednom brodu – splavu? Koliko je ova tema prijemčiva i moderna u današnjem vremenu?

Kada sam počeo sa radom na ovom projektu, prije pet godina, znao sam da želim ponovo da ujedinim grupu ljudi koji su u mladosti učinili nešto radikalno. Bio sam zainteresovan za perspektivu starijih ljudi koji se osvrću na svoje živote zajedno sa ljudima koje su znali kada su bili mladi i sa kojima su zajedno uradili nešto ovako. Takođe, bio sam radoznao i želio da napravim nešto o ‘70. godinama kao jednoj posebnoj eri. Kao neko ko je rođen 1980. godine, imam neku romantičarsku ideju o ‘70. koje su bile doba eksperimentisanja i gdje su granice potisnute u mnogo različitih sfera. Nauka je jedno od tih polja. Dakle, kada sam u jednoj knjizi o najčudnijim naučnim eksperimentima svih vremena našao ovu priču, bio sam srećan i pitao se kako nijesam ranije čuo za ovaj eksperiment? Bila je to savršena situacija za dokumentarac jer se ljudi mogu ponovo okupiti, a posebno jer se eksperiment bavio svim fascinantnim i univerzalnim temama ljudskog ponašanja, kao što su nasilje, seksualnost, dinamika moći i rodna pitanja. I sve je postavljeno u veliku avanturu na moru. Ne može biti bolja priča za dokumentarni film!

Ovaj grupni eksperiment je često opisivan i kao “jedan od najčudnijih svih vremena”. Kako ste došli do svih bitnih informacija, detalja, pa i do ljudi koji su Vam bili neophodni za film? Kako su oni, sami učesnici eksperimenta, reagovali na Vaše interesovanje da napravite dokumentarac?

Znao sam da mi za film trebaju dvije stvari: da nađem učesnike eksperimenta koji su još živi i da nađem i prikažem originalni snimak sa splava od 16 milimetara. Ispostavilo se da je to krajnje detektivski posao na kome sam radio skoro dvije godine. Učesnici koji su još živi radovali su se da budu dio filma i da se ponovo vide nakon 43 godine, pošto niko nije ostao u kontaktu nakon događaja. Jedino je Mariju, kapetanicu iz Švedske bilo sramota i nije željela da govori o iskustvu iz 1973. godine, ali sam i nju uspio da ubijedim. Filmove sam tražio mjesecima u svim mogućim arhivama i našao sam ih u arhivi Univerzitetskog filma u Meksiko Sitiju. Bio sam presrećan!

Eksperiment je postao poznat i kao “The sex raft” (“Splav seksa”), jer su neki od njih ušli u intimne odnose, a čak je i doktor Henoves želio da bude dio toga, a ne samo posmatrač. Da li je to situacija slična današnjim rijaliti emisijama na televiziji, gdje je gomila stranaca zatvorena u nekom prostoru na određeno vrijeme, pa tako dolazi, kako do svađa, tako i do eksplicitnih scena seksa?

Na splavu nije bilo toliko seksa, samo je nekoliko njih imalo odnose međusobno. Konkretno, Santijago je najčešće bio intiman sa jednom Francuskinjom sa kojom je bio zajedno tokom plovidbe. Pored toga, bilo je veoma malo seksa, što je, naravno, bilo razočaravajuće i za Santijaga i za međunarodnu štampu. U pogledu rijaliti emisija, da, u pravu ste! Sličnosti su jasne. Skoro da možete reći da je ovaj eksperiment bio njihova preteča.

Koliko je komplikovano i teško bilo snimiti ovu priču i da li ste u nekim trenucima razmišljali o tome da snimite igrani, a ne dokumentarni, film?

Ovo je bio najveći profesionalni izazov u mojoj karijeri. Veoma složena i produkcija morala je da pronađe novac za letenje svih učesnika u Švedsku i rekonstruiše splav kao filmski set. Ponekad je bilo iscrpljujuće. Nisam razmišljao o tome da napravim igrani ili fantastični film, iako su producenti zainteresovani.

Da li je bilo teško natjerati ljude da govore o dešavanjima sa broda i kakve su im bile reakcije?

Nije bilo teško da ljudi propričaju. Mislim da studijsko okruženje stvara neku vrstu terapeutskog prostora, gdje se mogu suočiti sa zajedničkom prošlošću i ponovo se osvrnuti na svoje iskustvo. Biti u studiju sa njima je bilo fascinantno jer ste zaista mogli da vidite kako su im se vratila sjećanja, pogotovo kada su se popeli na repliku splava koji je skoro postao neka vrsta pozorišne uspomene. Imajući u vidu da su bili tako bliski tri mjeseca čudno je kako nijesu ostali u kontaktu, ali pretpostavljam da su živjeli daleko i nijesu dobro govorili jezike drugih.Kada su se ponovo vidjeli, to je bilo kao da vidimo braće i sestre koji su ponovo ujedinjeni.

Da li si ovim dokumentarnim filmom, na neki način, napravio drugi eksperiment, možda sa publikom, a na osnovu prvog?

Na neki način film postaje drugi eksperiment, a ja kao umjetnik postajem vođa eksperimenta, kao Santijago broj dva, što je bilo zastrašujuće kada razmislite. Ipak, to je neka vrsta istina. Mislim, ja sam izgradio splav, pronašao ljude koji su bili voljni da ulažu novac u ovaj projekat i okupio ljude iz cijelog svijeta da se ukrcaju na taj splav. Baš kao što je Santijago želio da se stvari dogode na splavu tada, ja sam tako želio da se u studiju odigraju neke druge stvari, za film, sa sličnim motivima. Mislim da mi je shvatanje ovoga pomoglo da prihvatim da sam možda ja trebao dati glas Santiaga u filmu.

Ako bi svjetski lideri danas pošli na splav, možda bi došlo do mira

Šta mislite da bi se danas moglo desiti, ako bi se okupio određeni stranaca, sa ciljem kao u eksperimentu?

Ne znam šta bi se desilo, ali mislim da danas ne bi bilo moguće napraviti takav eksperiment. Danas postoje potpuno druga etička pravila oko naučnih eksperimenata. Na primjer, ovi ljudi su zaista rizikovali svoje živote. Nema sljedećih brodova, nema motora, nema povratka… Ali to je i bio dio plana. Santijago je želio da stvarno bude opasno, jer se tek tada pokazuje pravi karakter ljudskog bića. Ako bih ja dobio pitanje da budem dio eksperimenta odbio bih. Nikada ne bih mogao da riješim takvu situaciju!

Ili, šta mislite kada bi se okupilo 11 najpoznatijih političara današnjice na jednom brodu tokom plovidbe od tri mjeseca? I koga biste Vi izabrali na taj brod?

Haha! Zapravo, kapetanica Marija mi je poslala email prije neki dan u kom piše da bi to bilo odlično za postizanje mira u svijetu danas – da svi svjetski lideri moraju da idu na splav tri mjeseca i samo preživljavaju zajedno.

Snaga umjetnosti je u emociji, apstrakciji i mističnosti

Pored rediteljskog posla, Vi se takođe bavite i slikanjem i pisanjem, da li je teško živjeti od umjetnosti danas? Mada, Vi ste iz Švedske…

Ja sam reditelj i pisac koji radi i u pozorištu i filmu. Ali radim i sa umjetničkim instalacijama i video radovima za umjetničke muzeje i izložbe. Nije lako biti slobodni umjetnik i raditi svoj posao. Imao sam sreće što sam bio u mogućnosti da izdržavam sebe od završetka akademije u Stokholmu. Sada sam i doktorant na Stokholmskom univerzitetu umjetnosti, gdje pravim istraživački projekat o izradi dokumentarnih filmova unutar studijskog okruženja. Ovaj položaj plaća moje račune, što je, na neki način, blagoslov.

Po Vašem mišljenju i na osnovu Vašeg iskustva, koji je najmoćniji medij umjetnosti, ukoliko želite da doprete do publike?

Mislim da je snaga teatra intimnost, a da je film sugestivan. Možete i da uhvatite publiku u ulozi reditelja i da vas ona kontroliše… Takođe, film prirodno putuje lakše i zadovoljava veću publiku. Tako putujući upoznajete ljude iz cijelog svijeta – od Japana, Izraela, Švedske ili Crne Gore.

Da li je umjetnost dovoljno moćno sredstvo da promijeni neke nedostatke u društvu?

Da, mislim da jeste i da može! Naravno, ne sama po sebi. Ali kao platformu za njegovanje jezika koji na drugi način komunicira sa ljudima nego što to čini novinarstvo ili informacije, na primjer. Jezik koji sadrži apstraktnu, mističnu, emocionalnu i potpuno neočekivanu formu je snaga umjetnosti.

www.vijesti.me/

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *