Ranko Vuković – Svensonova “Filozofija Zla”

Kad nema razmišljanja ima zločina

Nije zlo samo činjenje zla, već i ćutanje o zlu. Ne primjećivati da zlo postoji je učestvovanje u zločinu. Hrabrost je ona kategorija koja nam često nedostaje u savremenoj dominantnoj kulturi – kulturi straha

Vrijeme i koje nije naklonjeno čitaocima ponekad ima svoje omiljene, moglo bi se reći popularne, čak i filozofe. Takav je nesumnjivo norveški filozof Laš Fr. H. Svensen. Art je objavio nekoliko tekstova o njemu, a u okruženju su mu prevedene mnoge knjige – Šta je filozofija, Filozofija slobode, Filozofija dosade, Istinito, dobro i lijepo, Filozofija mode…

U svojoj knjizi Filozofija zla L. Svensen se bazirao na otkrivanje porijekla zla, na razumijevanje uzroka zašto neko čini zlo, više pažnje je posvetio krivcima nego žrtvama, iako, kako sam kaže, nema potrebe da ubjeđuje čitaoce na čijoj su strani njegove saimpatije.
Svensen se bavi fenomenologijom zla, to jest pojavnosti zla u konkretnom svijetu, u kojem se i kako zlo pokazuje, nasuprot npr. Hajdegeru koji od zla želi da napravi ontološki, a ne moralni i politički problem. Moral je osnova za shvatanje zla. “Moj aspekt posmatranja, da je zlo pre svega praktični problem i da smo u obavezi da damo sve od sebe da bismo sprečili tuđe patnje.”

Odbacujući razne teleologije kada je riječ o zlu, a naročito onu teološku L.S. piše – “Zlo isključivo treba posmatrati kao Ijudski, moralni problem. Ovo čisto etičko tumačenje zla podrazumeva demitologizaciju kad više ne postavljamo pitanje quid est malum? (šta je zlo), već unde malum faciamus? (zašto činimo zlo)”.

Prirodno stanje čovjeka su filozofi različito tumačili. Najizrazitiji su Hobs, koj je govorio da je čovjek po svojoj prirodi zao i, nasuprot njemu, Ruso za kojeg je prirodno srtanje čovjeka – dobrota. Međutim Svensen smatra da nijedno od suprostavljenih mišljenja nema stvarno uporište već su konstrukti jer – “O prirodnom stanju ne znamo ništa – možda zato što nikada nije ni postojalo. Ako ćemo istraživati kakav je čovek zapravo, ne treba da se fokusiramo na neko hipotetičko prvobitno stanje ili nešto slično, već pre na ono što ljudi čine i zašto to čine”.

Definišući zlo Svensen se odlučuje na veoma uopštenu, provizornu definiciju: moralno zlo jeste kada slobodna osoba ili osobe drugima nanose zlo protiv njihove volje i ne obraćaju pažnju na njihovu ljudsku vrijednost. Ta patnja, koja se nanosi drugima, ne mora biti planirana, već može biti posljedica plitkoumnosti. Plitkoumnost ili nedostatak razmišljanja najčešće su vezani za gubljenje individualnosti i pripadanje grupi. Čovjek jedino kao individua može priznati drugog kao individuu i ličnost. Ali kada netolerantni pojedinci i grupe ne priznaju druge ne žele niti su u stanju da sebe posmatraja kao individue. Depersonalizacija sebe vodi i do depersonalizacije drugog, i eto samoopravdanja da se prema njemu mogu vršiti najstrašniji zločini.

Čovjek koji razmišlja ne čini to radi proizvodnje apstraktnog znanja, već da ima sposobnost rasuđivanja, postavljanja granica, a važna granica je razlikovanje dobra i zla. Hana Arent napominje da ako je sposobnost razlikovanja dobra i zla povezana sa sposobnošću razmišljanja, a veliki su razlozi da se u to vjeruje, onda se mora zahtijevati od ljudi da razmišljaju. Gdje nema razmišljanja eto zločina. Naročito je važna ona faza razmišljanja kad imamo sposobnost da se stavimo u ulogu drugoga.

Razmatrajaući odnos slobode i zla L. Svensen ukazuje da zlo jeste moguće određenje čovekove slobode. Svijet bez slobodnih aktera i dalje bi mogao da sadrži zlo, ali bi tada isključivo bilo riječi o prirodnom zlu, ne o moralnom. Mogućnost činjenja zla je cijena i rizik slobode.

Ukazujući na mnoge klasifikacije zla Svensen se bazira na idealističko zlo. To jest na ono zlo za koje izvršioci smatraju da čine dobro. Karl Kraus piše: “U zlu se najviše uživa onda kad pred njim stoji ideal” (krstaški ratovi, progon vještica, svijetla budućnost I td.).

Boljševici koji su osuđivali nevine ljude, a znali su unaprijed da su nevini, bili su idealisti koji su vjerovali da im interesi Partije, Klase, Države… dozvoljavaju da muče, ubijaju, zatvaraju smatrajući da je misija koju vrše vrhunsko dobro. Čak su i nevino osuđeni priznavali svoje izmišljene zločine doživljavajući to kao uslugu Partiji i Revoluciji. Doduše ta priznanja su često bila uzrokovana velikom količinom zla koja su istražitelji primjenjivali prema njima. Veliki broj nacista bili su idealisti koji su smatrali da prave bolje društvo, a najgori među njima – esesovci smatrali su sebe esencijom moralnostu u projektu stvaranja boljeg čovjeka. To što je ideal bio izopačen, aktere zločina ne čini manje idealistima. Svi oni koji nijesu dijelili njihovo mišljenje i ideale bili su neprijatelji, makar se radilo i o cijelim narodima. Jevreji su bili zlo i prema njima se primjenjivalo konačno rješenje – sve ih poubijati. Ponekad su idealisti shvatali da čine strašne zločine, ali su se uvijek pravdali većim dobrom. “Počinioci ovog tipa zla izdaju se za predstavnike dobra… Ali ubjeđenje da je neki ideal dobar nije dovoljna garancija da to on zaista i jeste. Hitler predstavlja ekstreman primjer ovog zla zato što je bio ubeđen da su ideologija i svi postupci kojima je ona davala legitimitet potpuno legitimni. U Hitlerovim očima nacionalsocijalistički je pokret predstavljao dobro”.

Nije zlo samo činjenje zla, već i ćutanje o zlu. Ne primjećivati da zlo postoji je učestvovanje u zločinu. Naravno, hrabrost je ona kategorija koja nam često nedostaje u savremenoj dominantnoj kulturi – kulturi straha. Lakše je neupotrebljavati sopstveni razum, biti nezreo. Prepustiti se vođstvu drugih. A tada često nemamo savjesti da spoznamo i reagujemo na zlo. Živimo u iluziji da nemamo sopstvene krivice. Prvi izlazak iz ovakvog stanja je osjećaj griže savjesti. Osjećanje krivice može da spriječi buduća zla djela. Sposobnost kajanja je neophodna da bi se spoznalo i onemogućilo zlo djelovanje. Moralna samospoznaja je produkt kajanja. A to je moguće kad čovjek ima hrabrosti da upotrijebi sopstveni razum.

Dostojevski je govorio – ako nema Boga sve je dozvoljeno. Nasuprot njemu filozof Slavoj Žižek – Ako Bog postoji sve je dozvoljeno. Između ova dva bezobalna pola djeluje pojedinac i i grupe čineći zlo. Najčešće ubijeđen da čine najveće dobro. Najbolje znaju žrtve kako to dobro izgleda, ako su i imali priliku da razmišljaju dok se zlo čini nad njima.

www.vijesti.me/

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *