U DVORCU PROMOVISAN PRVIJENAC JASENKE LALOVIĆ

„S one bande moje gore” posveta tradiciji, ljubavi i Crnogorki

Jasenka Lalović je istakla da oduvijek piše, da svakodnevno zapisuje, te da u torbi možda nema karmin, “ali, u njoj su uvijek papir i olovka”

U Dvorca kralja Nikole u Baru večeras je promovisan roman “S one bande moje gore”, književni prvijenac rođene Petrovčanke Jasenke Lalović posvećen “smjernim, a jakim ženama“.

U prepunoj sali Dvorca, novinar i publicista iz Bara Željko Milović opisao je knjigu kao storiju o pet djevojaka iz Crmnice između dva rata i njihovim isprepletanim životima ispričanu arhaičnim jezikom. Za naslov je rekao da je sjajno izvedena igra riječi koja aludira na Paštrovačku goru, „taj svojevrsni Berlinski zid koji u ovoj knjizi dijeli njene dvije civilizacije i dvije pozornice – Paštroviće i Crmnicu“ .

“Ovo nije feministička knjiga, niti je ženska knjiga, već je ovo dobra knjiga, a tu rečenicu rijetko kad koristim. Ovo je knjiga-film, priča o ljubavi na više načina. Kao i u slučaju nedavno objavljenog prvijenca Baranina Sava Markoča, ovo je djelo svojevrsne Fejsbuk književnosti, čijem je objavljivanju prethodilo opipavanje pulsa preko društvenih mreža”, naveo je Milović.

Jasenka Lalović je istakla da oduvijek piše, da svakodnevno zapisuje, te da u torbi možda nema karmin, “ali, u njoj su uvijek papir i olovka”.

“Predrasuda je da na društvenim mrežama ljudi dangube. Ja sam ih veoma ozbiljno shvatila kao platformu preko kojih se obraćate ljudima, i ključna za ovo djelo bila je moja FB stranica na kojoj nije bilo ni mog imena ni moje slike, već samo moje priče. Pustila sam tu tekstove da žive i hvala ljudima koji su ih podržali, da njih nije bilo, ne bi bilo ni ove knjige”, navela je Lalović.

Ukazujući da je na početku pisanja imala veliku dilemu kakvom jeziku i kom modelu pripovjedanja da pristupi, ona je navela da se odlučila za naraciju i govor “onog doba”.

“Rekla sam sebi da ne smijem da kalkulišem, već da pustim iz sebe sve što imam. Sve je u knjizi svedeno na par hiljada riječi koje su oni tada koristili, morala sam da precizno koristim zareze da bih istakla šta se htjelo reći, kao i tri tačke, jer su i oni tada tražili riječi.

Što se tog starog jezika tiče, on nije ni moj, ni moje majke, već moje babe Dragice u Sotonićima, i sad je veoma živo čujem i ako to sada ne zapišem, to neće moći moja djeca. Zapisujte sve ono čega se sjećate, jer je to veliko bogatstvo,  ova knjiga je i poziv da našu tradiciju koja je naše blago, odbranimo od zaborava”, dodala je Lalović, predstavivši sebe kao “rođenu Paštrovku, a po majci Crmničanku”.

Na Milovićevu opasku da su njene opisane heroine pet karijatida knjige koje su “tako pažljivo brušene, a onda osjenčene kao da ih poznajemo lično”, autorka je rekla da joj je trebalo “samo da zakorači u takav svijet i na meni je bilo da prepričam to što vidim i osjećam”.

“Da prikažem čitav taj kolorit ljudi, pustila sam mašti na volju, slijedila sam njihove misli i pisala priče. Što se identifikacije sa likovima tiče, pitala sam jednom FB čitaoce koji im se likovi najviše sviđaju, najveći favoriti bile su Milica i Ilinka, i tada sam bila užasno razočarana jer mi je po emocijama bila nabliža Bose i njen lik sam najradije pisala. Nijedna od ovih žena nije nesrećna, već su one pomirene sa sudbinom. Postoje velike predrasude za crnogorsku ženu tog vremena, naročito napolju. Ona nije ni nesrećna ni ugrožena, ona je dostojanstvena i na specifičan način nosi svoj usud. Rođenjem je predodređena da iz kuće ispraća ratnika, da podržava brata i da bude u njegovoj sjenci, da tako podiže i sina. Ona svjesno gradi muškarca ispred sebe, ona mora da podržava jakog muškarca koji živi ovdje. To ne može slaba, nejaka žena”, istakla je Lalović.

Ona je zahvalila recenzentu, poznatom beogradskom rok novinaru i publicisti Dušanu Vesiću na tome što je njegov tekst „odveo od knjige odrednicu ženska”.

Milović je akcentovao da roman ima dva specifićna dodatka – poklon mapu Paštrovića i Crmnice, te rodoslov svih 73 likova koji se pominju u knjizi, “što najavljuje njen nastavak”, a na samom kraju je enigmatična rečenica “Velika, oprosti”.

“S Velikom sve počinje, s Velikom sve završava. I ništa više od toga neĆu reći”, zaključila je Lalović.

Rođena u Buljarici, Jasenka Lalović je osnovnu školu završila u Petrovcu, gimnaziju u Baru, a studirala je u Beogradu na Filozofskom fakultetu. Radila je na RTS-u, a danas živi u Beogradu.

Segmente iz knjige čitali su Vjera Milić i Aleksandar Mijović, u programu su nastupile prof. Suzana Bašević Pepđonović, flauta, i prof. Nikoleta Strugar, klavir, a moderatorka je bila Ferida Peročević.

www.vijesti.me/

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *