Tako je govorio Dado: Ja sam kopile Gogoljevo

Ja sam uvijek, kad mi je nešto pošlo za rukom i kad su što dobro rekli o mom slikarstvu, imao osjećaj da nijesam obrukao Crnu Goru. To je jedini moment, stvarno, koji me uzbudi…

Uz aktuelnu podgoričku izložbu evropskog umjetničkog velikana, i izuzetnu priliku da domaća publika uživa u Dadovim rijetko izlaganim slikama, prenosimo nekoliko fragmenata iz knjige Branke Bogavac “Razgovori sa Dadom”. To je način da se podsjeti na Dadov genijalni duh, na njegove opservacije o stvarima iza kojih stoji jedna osobena umjetnička i životna filozofija.

Crna Gora se trese otkako postoji

“Zimus su me pitali, a bio sam nešto umoran, o Crnoj Gori. Pa, da meni nema Crne Gore, ne bih ni ja mogao da postojim. A, opet, na neki način ja sam rijetko u Crnoj Gori, pa može ispasti kao da se prenemažem. Da je sreće, ja iz te Crne Gore ne bih nikad ni otišao, da sam mogao tamo da slikam, da je tamo onda bilo nekih većih mogućnosti. Ja nikad nijesam mogao da prebolim Crnu Goru. U Crnoj Gori postoji taj geološki fenomen, nije to sad bio samo jedini zemljotres, Crna Gora se trese otkako postoji. Kad sam bio dijete bilo je zemljotresa, ja ih se sjećam, ne ovakvih, naravno. Jer, kad se ide u Crnu Goru, poslije putovanja preko Alpa, pa na primjer, vidi se da su tu bili šiljati vrhovi pa je sve to zemlja stresla. Ja sam se peo na Orjen sa Đorđem Matovićem i još dva-tri druga. Krenemo ujutru pješke iz Herceg Novog pa na vrh Orijena! I, interesantno, ja sam još onda vidio kako je pola planine panulo. A kad je to panulo? Prije milion godina, prije hiljadu godina, ko to zna. Vidi se samo da je treslo. Lovćenu fali pola vrha. I kad se ide preko Prokletija ima se isti utisak. I narod u Crnoj Gori, kad kune kaže: „U zemlju se propanuo!“, „Kuća ti se iskopala!“. Ima tu neko vjekovno obilježje, davno doživljeno. (1979)

Bi li htio reći, Dado, još nešto o sebi? “Ne volim da govorim o sebi. Ja se brinem o mojoj djeci, o mojim slikama, brinem se sad i o Crnoj Gori. Ja mislim kad čovjek priča o sebi, samo priča neke priče. Čovjek može da priča o sebi kad umire, onda može nešto da kaže, neki moralni testament da udari.”

Bi li nešto rekao o uticaju ljudi na tebe, o profesorima?

“U Herceg Novom sam imao odlične profesore. Ali, oni su bili više pošteni i jednostavni ljudi nego geniji. Ali, bili su odlični ljudi. Imali oni danas moj ukus ili ne, taj se problem sad ne postavlja. U momentu kad sam ja živio sa tim profesorima nije bilo slika. Slikarstvo su bile tri-četiri knjige u školskoj biblioteci. Ali oni su za mene važni kao ljudi. Stalno su težili da nam daju najbolje od sebe. Pokojni Veliša Leković je toliko govorio o životu, o nekom entuzijazmu. Ti ljudi su na mene ostavili veliki uticaj. Više ljudski nego umjetnički. Ja im puno dugujem. Oni su mi pomogli da i ja dođem na neke ideje, da reagujem. To je bilo začinjenje.”

Oni su usmjerili tvoje velike prirodne predispozicije?

“Da. To je tačno. Ali, to ipak nije dovoljno. I dan danas dok ne završim neku sliku koja mi se dopada, ja sam, u stvari, tršen čovjek. A kad vidim da se slika „drži“ šest mjeseci, godinu dana, i kad je ponovo vidim a ona se još drži onako junački, pet minuta se dobro osjećam, pa opet Jovo nanovo. Nema smisla da govorim o sebi kad nijesam mrdnuo da pomognem Crnoj Gori. Ja sam uvijek, kad mi je nešto pošlo za rukom i kad su što dobro rekli o mom slikarstvu, imao osjećaj da nijesam obrukao Crnu Goru. To je jedini moment, stvarno, koji me uzbudi. I, kad vidim neke ljudske kvalitete, kad ih osjetim povodom Crne Gore, to me usreći.”

Djetinjstvo je za slikara kao neki pasaž u paklu

“Djetinjstvo je za slikara kao neki pasaž u paklu. To je pakleni izvor. U djetinjstvu se sve osjeća. Ipak je bio tamo neki rat kad su izvjesni ljudi bili djeca. I veliko, univerzalno prokletstvo je u tome što taj rat stalno traje. Nikad se nije završio, svakog momenta ljudi umiru. U tome je ljudska tragedija… Djetinjstvo je stvarni izvor i na neki način prefiguracija, prefiguracija života uopšte. Ipak, postoji neki smisao zbog kojeg su se neke stvari u životu dogodile. Djetinjstvo je stvarno jedan drugi “moment” koji čovjek treba da sačuva kao neko poštenje, treba da se sačuva kao neka snaga… Nema nesrećnog djetinjstva, ni srećnog života. Srećan život, to je laž. To ne postoji. Srećni život – to je način da se čovjek zavara, a bruka je da se kaže da je čovjek nesrećan, bruka iz nekih najprostijih moralnih obzira. Djetinjstvo, to je interesantno kao tema. Da li čovjek, u stvari, ikad izlazi iz djetinjstva?”

Pošto se pitaš da li čovjek izlazi iz svog djetinjstva; pitam te da li si ti izašao iz tvoje Crne Gore?

“Ja se ponosim time da nijesam nikad izašao duhom, osjećajem. A u stvari jesam i zbog toga sam na izvjestan način upravo nesrećan.”

Ti si izašao možda samo fizički?

“Fizički sigurno, ali kad je bio zemljotres, onda se ispostavilo da nijesam. Onda sam osjetio da sam pupčanom vrpcom, upravo fizički još vezan za Crnu Goru. To se ne može objasniti.”

Tvoja umjetnost koja je istovremeno umjetnost prošlosti, sadašnjosti a naročito budućnosti, ima za temu, uopšte uzevši, ono što bi običan čovjek nazvao košmarom. Kad je riječ o djetinjstvu, bi li mogao da govoriš o posljedicama djetinjstva (kao izvora) na tvoje slikarstvo?

“Ja mogu da govorim o tome, ali mislim da bi na tvoje pitanje bolje odgovorio mojim slikama i crtežima, nego što bih to mogao da objasnim riječima. No, ja moram da odgovorim na to pitanje, a djelimično sam i odgovorio maloprije, kad sam rekao da se meni nikad nije izlazilo iz Crne Gore. Ipak, imam utisak da sam stalno ostao u Crnoj Gori i mogu reći da te slike, ako mi pođu za rukom, da je to u zdravlje Crne Gore, na neki način, a ne u moje zdravlje. Čitavo moje slikarstvo je izvađeno iz Crne Gore kao kad čovjek izvadi draču iz tabana ili iz ruke. Ja čupam te slike iz Crne Gore.”

Željela sam da mi kažeš zašto je tvoje slikarstvo košmarno?

“Ne mogu da ti odgovorim na to pitanje. Ti to treba da napišeš, da izmisliš. To nije moj posao. Ne mogu ja sad sam sebe da operišem. To je tvoj posao. Kad treba da govorim o slikama to je kao neki jezik koji ja ne znam. Ima slikara što pišu, koji su talentovani i znaju da fino napišu članak, a mene je strah od toga, nijesam siguran da su oni dobri slikari. Ja sam pomiješao moje slikarstvo sa životom. Više sad radim nego što sam ranije radio. Trebalo bi sad da počinem, ali ne mogu, ne mogu da se zaustavim.”

Moje lične Prokletije

Tvoj stav prema životu?

“Ono što ja osjećam i mislim o životu, to se vidi u mojim slikama, i te kako se vidi: dovoljno pesimistički, dovoljno destruktivno. To su neke male Prokletije koje ja vajam.”

Pokretač tvojih slika? Da li je neki izuzetan događaj učinio da ti stvaraš sliku?

“To zapravo i stvara moje slike. Ti detonatori su stalno više-manje skriveni dok ja radim. Dok ja radim vrijeme prolazi i dešavaju se stvari, jednostavne, grozne, svemoguće se stvari dešavaju u tom momentu dok ja radim. To je kao neko kucanje srca ili pak krvi, što je sve vezano sa svim stvarima koje se dešavaju. To nije stav neke izolovanosti ili vještačke samoće. Ja sam protiv mene, uprkos mene, umiješan u neku priču koja je u stvari realna. Najinteresantnija i najuzbudljivija stvar u životu i najveća poezija je, u stvari život. Zato ne mogu sad da kažem koji je element života precizno i direktno vezan sa ovim mojim poslom.”

Kad kažeš da te slike izlaze iz relnosti, da li se može reći da i one predstavljaju realnost? Jer kad ih čovjek pogleda mora se prepasti i upitati: je li moguće da je ralnost zaista takva?

“Da, one su dio realnosti, one postoje fizički i ako ih neko vidi, konstatuje to. Ja ne pričam neku priču, ja sam kao neki dio, element, realnosti. One su odraz izvjesne realnosti. A realnost je i slikarstvo, i naš život privatni, i zvanični, i sve što se dešava. Čak su i mediokriteti realnost. Taj amalgam stvari se zove život, život i smrt, u stvari. Ta mješavina života i smrti je interesantna. Smrt i život su za mene dva elementa koji sačinjavaju život. A smrt i život su sigirno nešto stoto od onoga što ljudi misle da je to. Smisao stvari je uopšte dinamiziran sa ta dva elementa koja nose ta imena. Bog zna da li to na neki način i postoji na kraju krajeva, to je toliko ogroman i nevjerovatan fenomen da ljudi o tome teško mogu da govore riječima, možda jedino u poeziji, već kroz umjetnost, slike. To je, u stvari, komentar. Moje slike su komentar tog neizrecivog ili poezija toga i toga. To je neki pokušaj ne da se objasni, nego da se izrazi to osjećanje, koje ja riječima nijesam u stanju da opišem. Možda si u pravu kad kažeš da je to otpor smrti, vjerovatno je to, ja o tome nikad nijesam mislio. Svi su ljudi svjesni da će jednog dana da umru. Ali niko ne misli na smrt. Moje figure su u mukama: to je, vjerovatno, osjećanje koje ja imam o životu, kao što si rekla maloprije. Ja mislim da sam pesimista. Ima lijepog u životu, bilo bi glupo da ne priznajem stvarnost, ali kad se od lijepe stvari pravi kult, kao neka religija, to je pomalo odvratno. Jer kad se čovjek probudi onda nije sve tako. To je zabluda. Zato, ja imam alergiju na svemoguće teorije o ljepoti, koje cukar dodaju u cukar. To me nervira i možda ja zbog toga još više navaljujem na taj dramatičan akcenat. Ja sam iskren prema sebi, a time i prema drugima.”

Kad čovjek gleda tvoje slike ima utisak da ih gleda kroz jednu finu, vrlo nježnu zavjesu. Da li bi htio reći nešto o toj svjetlosti?

“Da, to je izvor svjetlosti. Ta je svjetlost pala na moje slike kao prašina. Jer, ja radim po cio dan na dnevnoj svjetlosti (ne na električnoj), i to je važan njihov element kao kad vazduh uđe u kuću čim se otvore prozori. Ta svjetlost uđe. To nije ništa novo. Impresionisti su krajem prošlog vijeka slikali napolju i zato su njihove slike pune svjetlosti kao krvi. I onaj Englez koji je davno pravio slike, Tarner, on je napolju slikao. Veoma je važno da li čovjek slika napolju, u velikoj svjetlosti ili u mraku.”

Slikarstvo je komentar o svjetlosti

Da li je Tarner uticao na tebe? Zašto si baš pomenuo Tarnera?

“Ne. Ja sam se pošto sam pogledao desno i lijevo, Tarnera i druge, sjetio nekih mojih slika u kojima ima svjetlosti. Slikarstvo je, u stvari, jedna priča o svjetlosti, komentar o svjetlosti. Svjetlost u slikarstvu je isto važna kao riječ u poeziji. A boja? Nju vidimo zbog svjetlosti. Svjetlost je uvijek u boji. Ako nema svjetlosti nema ni boje. Isto kao kad ne bi bilo života, ne bi bilo ni smrti. U prirodi boja je mnogo diskretnija. Ljudi su upotrijebili boju kao što su upotrijebili kamen za kuću, kao izraz, kao jedan rječnik. Komplementarne boje, i uopšte boje postale su neki tehnički smisao, više nego umjetnički.”

Kompozicija uopšte?

“Slika treba da ima i forme i sve. Da ima autonomni život, da se “drži”, da se vidi da je dobro stala. Ne može slika da bude danas dobra, pa sjutra nije dobra. To ne postoji. Jedini način je, bar što se mene tiče, da dugo radim sliku. Jutros sam radio jednu sliku koju sam počeo prije šest godina. Iz čiste neke radoznalosti, i – odlično ide. Ne da je popravim, nego da je obogatim. Ne zna se kad čovjek treba da prestane da slika jednu sliku, jer se lako prevariti. Kad bi to moglo da se zna…! Jednog dana mi je rekao jedan slikar: “Uh, što je fino kad čovjek radi čitav dan, a uveče izađe iz ateljea i kaže sebi – baš sam danas dobro radio!” Ja sam ga začuđeno gledao. Ja nikad nijesam imao taj osjećaj, a ako sam ga nekad i imao, sjutra dan sam se grdno prevario.”

To je utisak svih onih koji teže savršenstvu?

“Ja nikad nijesam zadovoljan. Da sam zadovoljan ja bih se šetao po Parizu. Ja sam mnogo angažovan u slikarstvu. Meni je to moje slikarstvo, da oprostiš, važnije od mog života.”

Da li je na tebe uticao neki pisac?

“Gogolj. Ne da je uticao nego sam mu kopile. Ja sam kopile Gogoljevo. Ja puno volim Gogolja iz Mrtvih duša.”

Osjećanje sreće?

“Nije ni to neko rješenje. Kad razmišljaš o stvarima na taj način, dozvoli da se izbjegne ono glavno. Sreća to je detalj, to nije smisao. To je pogrešni smisao. Ima ljudi u slikarstvu koji su bili srećni pa su napravili dobre slike, a bili nesrećni pa opet napravili dobre slike. Da li tu ima nekog pravila?”

Stil je zatvor slikarstvu

Da li ti je po nečemu blizak nadrealizam?

“Ja nijesam nadrealista, to je predratni pokret a ja sam išao za vrijeme rata u prvi osnovne. Ja nijesam mogao da uđem u nadrealiste. Nadrealizam je pokret koji više ne postoji kao takav u svijetu. Kao oni postimresionisti koji ne valjaju ništa, i post sirealisti ne valjaju ništa. Ja sam pokušao da izbjegnem svako pripadanje. Po nekim slikama može da se vidi uticaj nadrealizma i ja te slike mrzim. Te se slike ne viđaju često.”

Osnovni motiv tvog slikarstva?

“To je moj intimni svijet koji ja vadim iz sebe. To nije neki svijet koji ja sugerišem ili koji ja izmišljam. To je svijet koji izlazi iz mene. Kao neka napast što me napušta.”

Šta Pariz za tebe znači?

“Za mene Pariz ne znači puno, jer kad sam došao u Pariz, ja sam odmah otišao u Eruval. Ja sam se pod stare dane vratio u Pariz, zato što sad imam malo više sredstava pa sam mogao da uzmem jedan studio. A to nije iz nekog snobizma – protiv Pariza ni za Pariz, nego iz čiste potrebe, najjednostavnije i najprozaičnije. Zato što nijesam bio fils de famile (bogat porijeklom). Ja nijesam došao u Pariz, ja sam se dovukao, kako bi se reklo u Crnoj Gori. To umjetničko polje u Parizu nije bilo takvo da me usreći, nego naprotiv, prema pariskoj školi nijesam imao nikakvog afiniteta.”

Ti si tvoje slikarstvo donio sa sobom?

“Na neki način. Ali, ne bih ga napravio da sam ostao u Crnoj Gori. A da nijesam došao iz Crne Gore, ne bih ga napravio ni tu. Ja mislim da sam ipak pretrpio neki uticaj. To je kompleksno. Jednom riječi, ja sam donio otud panj pa ga ođe otesao. A da li bih ostao panj da sam ostao u Crnoj Gori, ni to ne vjerujem. Ali, u Parizu postoji način da se prave slike kao što svuda postoji način da se živi. Ti ne možeš ni u Parizu ni u Njujorku stvoriti sliku koja je bez veze.”

Tvoj lični stil?

“Nemam ja stila. Ja se borim protiv stila. Jer kad postoji stil, takvo slikarstvo za mene je dosadno. Stil je zatvor slikarstvu. Stil je način kako se ta osjećanja izražavaju. To je, otprilike, definicija stila. Uvijek kad počinjem novu sliku, pokušavam da se otkačim od svake rutine, svakog smišljenog načina na koji se pravi slika. Borim se protiv toga jer ti elementi, rutina i način razmišljanja prije akta slikanja stvaraju stil. To baš treba da se izbriše, stil slike treba da bude ona sama ali da ne bude u zatvoru stila ili ubijena stilom. Jer, stil ubija sliku, stil se vidi sa deset metara. A slika treba da živi kao čeljade.”

(Iz knjige “Razgovori sa Dadom”)

https://www.vijesti.me/

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *