Anđela Čelebić – Novembarski Leonidi

NOVEMBARSKI LEONIDI

Okrznula sam je blijedu
u vozu za Petrograd
Kosa joj je mirisala na bademe
i budna praskozorja

Godinama kasnije
progonilo me je
njeno prkosno treptanje
u maglovitim valovima
suzbijajući vigor sedam mora
dok su u agoniji
udarala o stijene tražeći
neki novi život
neke stare ljude

Iskonski se potop tad gramzivo
stropoštao niz izobličene zjapove
njenih bivših orbita

Plakala je o kući koju nikad nije imala
Jecala je o pjesmama
koje nikad neće pročitati
Ridala je o snovima
koji su je rasijanu u patništvu
trgali dok nije pukla kao jesenji nar
crven i zreo na stolnjaku moje majke
Krvarila je o neuzvraćenim ljubavima
O ratu sa samom sobom
unutar grudnog koša
Molim te
molim te
molim te
Naricala je
kao molitvu
ogrnuta u moj kaput

Katkad bi se pospana od plača
slijepila uz mene hladna i mokra
snivajući mistične obrise zvjezdanog jata
i grleni smijeh smjelih meteorskih kiša
Tad bi me odlučno držala za ruku
djetinjasto hodajući Mjesecom
neustrašiva i sjajna
revnosno milujući srebrne zvijezde
uzavrele pod njenim dlanovima

Potom bi
šaputavi krici u njenom kupeu
ponovo strujali kroz mene;
Nemili, oštri, divlji

Uz naglu škripu izlizanih šina
užurbani putnici nijesu marili
za gnjevne urlike rasprsnutih pluća
nestavši iz voza
u magli bezumnog praha

Probadale su me sablažnjivo
kondukterove grke riječi
o tamnom vilajetu u njenoj glavi
dok sam navlačila okrvavljeni kaput
natopljen svježim sjećanjima na nju
i dvije peronske karte smrskane u džepu

I dok u kandžama insomnije
astralni tragovi njenog bivstva
razliveni i hitri
i dalje isparavaju
kroz šavove novembarskog kaputa
neutješno slušam njen zov
uz melodično strujanje vjetra
iza dalekih planinskih masiva

 

ANĐELA ČELEBIĆ

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *