Arsen Dedić, „Rane godine – kronologija 1962-1964“ – Kad zasvrbi sloboda

Jedna sovjetska lokomotiva, što je umorno grabila beskrajnom plodnom ravnicom od Odese do Kišinjeva, čekala je baš jednog jugoslovenskog regruta da mu servira susret koji će promijeniti sve. U jednom kupeu, 1964. godine, Arsen Dedić srešće Žan Pol Sartra i Simon de Bovoar!

Diplomcu flaute sa zagrebačke akademije bio je potreban taj nenadani razgovor, kao istrgnut iz romana fantastičnog realizma, i jedan nevoljni vojni rok razvučen po svirkama ratnog orkestra po zemljama Varšavskog pakta, pa da nauči da do kraja zagrize slobodu. Mamila ga je i mnogo ranije. I onda kad je bio samo Arsenije Dedić, sin zidara i dobrovoljnog vatrogasca, ljuta i grešna dalmatinska sirotinja… Prije nego je postao Arsen.

Rolerkoster života

Album „Rane godine – kronologija 1962-1964“, na dva CD-a u izdanju Croatia Recordsa, dragocjena je i savršena hronika tog preobražaja. Život je tih godina Arsena okretao kao na rolerkosteru: od studija prava u ujakovom Zagrebu, sa namjerom sticanja „solidnog znanja“ – do interesovanja za umjetnost, slikarstvo i vajarstvo… Stanovanje u Muzičkom internatu ga veže za pjesmu; cimer Mario svirao je klavir i trebao mu je pijanista. Baš tu je prvi put Dedić slušao Pola Anku i Domenika Modunja, pa zbog dvije snimljene pjesme religijskih motiva saslušavan i ostao bez honorara na Radio Zagrebu… Tako je zasvrbjela sloboda. I za tog mladića zauvijek ostala najbolje nošena notama. Za upis na Muzičku akademiju i kupljenu flautu, njegovi roditelji, siroti Jovan i Veronika, morali su – prodati svinju.

arsen-2

Klica posebnosti

Ljepota ploče je u tome što od banalne fascinacije grabi ka autorstvu. Otvara je, zamislite, Arsenova obrada legendarne „Let's Twist Again“ („Zapleši tvist“), pa još jedna obrada bezvremenog Ćelentanovog klasika „Nata for me“ („Rođena za mene“). Akademac Dedić je tada, početkom 60-ih, znao da namiriše rokenrol. I kompletan prvi disk je niz takvih fascinacija (kancone „Notte Di luna Calante“, „Inventiamo La Vita“, pa šansona „Mes Mains“) u kojima se ipak izdvaja jedna klica posebnog, prepoznatljivog Arsena – predivna „Moja je draga iza modrih brda“.

Zato je drugi disk već promišljeniji, sa onom zatomljenom dramatikom koju je Arsenov glas donosio već onda kada je shvatio da treba da se „vrati“ u nižu brzinu. Onaj Dedić, upitan nad svim jesenima i svim gladnim siročadima ovog svijeta, što bi ostavili baš sve za jednu krišku slobode već se sluti u „Okusu soli“ („Sapore Di Sale“), „Cestama u noći“ („La Strade Di Notte“). I, naravno, obradi Aznavurove „Ne Me Quitte Pas“.

I naravno da je ovakav album morao biti okončan trijumfalno – centralna tema je, pogađate, „Moderato Cantabile“, a u završnici već sigurne i ponosne, grabe „Često te sretnem“, tragično pomirljiva „Izmijenila si se, Ana“ i „Kuća pored mora“… Sa tim stihovima i tim pjesmama, napisanim i izvedenim, valja vjerovati da mladi Arsen Dedić više nije imao pred kim da se postidi. Pa ni pred Sartrom i Bovoar, divnim i strašnim ikonama egzistencijalizma, što su jednog regruta zadirkivale gorko-slatkom slobodom, u vozu od Odese do Kišinjeva. S.S.

Ocjena: 85/100

(FOTO:delo.si/jugoton.net)

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *