Veliki životni intervju Josipe Lisac – Meni su ekscentrični ovi koji misle da ništa ne moraju napraviti, jer oni na taj način podcjenjuju sve nas

AUTOR: Srđan Sandić

 

Nakon što je održala koncerte na zagrebačkoj Šalati, Hvaru, u Ljubljani, sjeo sam i porazgovarao s istinskom muzičkom legendom – Josipom Lisac. Odlučio sam se za nešto drugačiji kut razgovora, ne nužno osobniji, ali možda na jednoj razini intimniji. Treba li predstavljati Josipu Lisac? Bit ću toliko slobodan i reći ne.

Ovaj razgovor je ususret koncertu u Ljubljani. Recite nam nešto o svojoj vezi s Ljubljanom. Kad smo dogovarali ovaj razgovor, u jednom trenu sam shvatio da izvrsno govorite slovenski jer ste mi se tako javili.

– Dosta sam vremena provela u Sloveniji pa je trebalo naučiti i nešto jezika, nije to perfektno. Dosta ga lako govorim. Ljubljana je prisutna od mojih početka. Od 1970. godine. Izvanredna je to publika, imam tamo prisne kontakte. Imala sam dugogodišnju suradnju sa slovenskim autorima. Lijepe su te slike i trenuci.

Koliko vam je nakon rata svijest o regionalnoj publici bila važna, izmijenjena?

– Nakon svega što smo doživjeli, nastala je zapravo tišina, svi smo u njoj nekako. Svakakve su misli “hodale”. Početkom 2005. na koncert je došla jedna mlada djevojka iz Kragujevca. Bilo je to jako dirljivo i slatko. Tada sam odlučila ići ponovno posjetiti ljude. Ljude koje znaš, ljude koji te vole. Kroz razgovore, pričajući svoje priče. Kasnije su neki ljudi izuzetno dobro slušali i pratili moj glazbeni život, i onda shvatiš da posvuda ima ljudi i onih koji nisu ljudi. To treba znati. To je oduvijek bilo tako. Zato je potrebno vrijeme. Nismo svi isti. Ima onih koji su divni, krasni, prekrasni i onih koji to nisu.

Kada koristite riječ muzika, a kada glazba?

– Internacionalna riječ: glazba, glazba, glazba, ali muzika.

U pripremi za naš susret sam kontaktirao s kolegama muzikolozima koji mi nisu htjeli ništa reći o vašemu radu. Svi su udivljeni time što stvarate, ali čini mi se da vas nisu htjeli svesti pod neki žanr.

– Nije ni potrebna definicija. Glazbenica sam, imam svoj svjetonazor, u smislu da se nisam ni željela odrediti, svrstati. Rock je tu, pop, jazz je tu od moje 19 godine. Kao da me svako malo netko priupita jesam li ga zaboravila. (smijeh) Zapravo, meni se sviđa sve to, sviđa mi se muzika. Usudit ću se i reći da mene mnogi ne poznaju. Na osnovi jednog tona možeš znati je li nešto dobro ili nije. Znati cjelokupan rad, to zapravo znači poznavati osobu. A ljudima kao da se to ne da.

S kim glazbeno danas sugovorite? Tko vam je najbliži uhu, da to tako kažem? Što ste danas slušali, na primjer?

– Danas nisam ništa slušala. Malo sam se upjevavala, ali nisam slušala. Široka je lepeza ljudi s kojima sugovorim. Od klasike, madrigala. Ja sam od 11. do 16. godine bila u zboru HRT-a, gdje mi se kao mladoj glazbenici jasno otvorila ta perspektiva. Kad razvijaš dijapazon glazbenog interesa, nužno ti se otvara izražajnost. Volim soul, rock, pop, klasičnu glazbu. Kad slušam Verdija, mislim si zašto nisam otišla u klasiku. Glas mi se tome prilagođavao, svagdje i u svemu je važno da ti ostaneš ti. Kao dokaz je tu dupli album suradnji. Radim sa sve mlađim umjetnicima. Ne volim kada ljudi zaspu u nekom vremenu. Razmišljam često zašto surađujem uglavnom s mladim ljudima, pa sam shvatila da sam im očito interesantna, jer sam i ja jednako tako mlada. Biti mlad znači zadržati dijete u sebi, entuzijazme, zanose. Cijelo vrijeme sam se trudila da to ne izleti iz mene. To se prepoznaje u pozivu. Jedan reper mi se opet javio za suradnju. Mene te suradnje ispunjavaju. Donose mi svježinu, širinu, vidim da s njima mogu pronaći puno. Puno sam puta u životu govorila “ne”. Mora biti onako kako mora biti. U životu postoji izbor i ja sam si izabrala ono što mi se sviđa.

Je li i sreća izbor? Nametnulo mi se pitanje.

– Ja mislim da sreća nije izbor. Mislim da sreću čine trenuci koji se dogode, a nekome se nisu dogodili. “Sreća – što je sreća, sada znam. Svaki susret s njim…” To je napisao Ivica Krajač. Stihovi su to koji kao da su vizionarski, dali su mi neki stihovi neke istine. Neki stihovi su se dogodili. Nakon dvadeset, trideset, četrdeset godina.

Jeste li se bojali tih anticipacija koje pjesme znaju nositi?

– Ne. U krajnjoj liniji sve što se piše je životno. Mislim da lirika i poezija i proza životno progovaraju. Poput stiha za razorena vremena: tko zna – možda na me čeka neki drugi svijet, pazite, možda u mraku nikne jedan divan cvijet. Kad se to dogodilo? Progovara o nadi. Poput mrtve rijeke svijet teče, bez cilja svog. Zar nismo danas u toj bezorijentaciji? Postoji li cilj?

Vaši su tekstovi često spiritualni. Život je samo most?

– Da, i zato ne gradi kuću na njemu, na mostu. Istočnjačka je to misao.

Zagreb, 210919.
Kafic Velvet.
Na fotografiji: Josipa Lisac.
Foto: Tomislav Kristo / CROPIX

Tomislav Kristo / CROPIX

Josipa Lisac

U čemu je vaša spiritualnost? Kako ste je gradili?

– Moja vjera, vjera u Boga meni je vjera u čovjeka, a on je složen. Svi mi vjerujemo u dobro. Ne volim izreke ni ljude koji se stalno pozivaju ne nekoga, u svakom je slučaju za nas život bez vjere nemoguć. Da ne vjeruješ da će biti sutra bolji dan… Vjerovati u proces života, pa i kada se dogode stvari, ne posustati, no razumjeti, prihvatiti. Ja vjerujem da ja imam snage da nadiđem.

Što je ipak najbitnije? Koji element?

– Volja je najbitnija, ako imaš volju da pokažeš. Dopalo mi se biti realna. A kakva sam ja zapravo – to znam ja. Ja volim poslušati druge ljude, treba ih čuti. Znam odavno gdje je moja snaga i moja volja. Igram na realno. Najjači konflikt koji imam sa sobom je da se pokažem kakva jesam, s ovim što radim. Ako me netko osuđuje, ako me netko prihvaća, nema tu puno pametnih riječi. Meni je i audio i vizualno bitno.

Pišete li? Zapisujete li svoje opservacije?

– Ne, ne pišem, ali par puta sam si dala u zadatak da ispričam priču. Zgode, kratke priče. Treba mi doći zadaća i onda se ja potrudim oko svega. Sjećam se da me je jednom Latin pozvao da gostujem kod njega u emisiji. Tema je bila higijena. Ja sam prihvatila, inače radi dobrih odnosa s njim, i sviđala mi se emisija. Za potrebe teme sam izmislila priču, i hoćete-nećete, ta se priča našla na YouTubeu. Priča o pizzi.

I mislio sam da ste to izmislili. Kod vas se da vidjeti duhovitost, to je valjda ta razigranost o kojoj ste govorili malo prije.

– Tako je. Nisam si željela dopustiti priču o tome kako treba prati ruke. Valjda je to jasno.

Recite mi kako izgledaju vaše pripreme za koncert.

– To vam je sve karantena. Idem s koncerta, putujem, i to sve teže podnosim. Putovanja mi postaju sve napornija. A inače, nosim šal preko usta, ne smiješ puno pričati dok je galama. I tako.

Jeste li svjesni činjenice da ste legenda naše kulture?

– Ma kakvi, pa vidite da vam o meni nisu mogli ništa reći. Ozbiljno mislim da će o meni tek moći nešto reći. Sad još ne mogu. Imala sam na samom početku svoje karijere ljude koji su bili uz mene, koji su mi došaptavali da razumiju i osjećaju to što radim. Ja imam svoju priču, počela sam je i znala sam da su zavoljeli tu muziku. Da nema njih, ne bi bilo mene. Njih, moje publike. Nekim ljudima nije dato da ih se prepozna. Imamo kroz povijest ta svjedočanstva. Neki ljudi cijeli život provedu da ne dožive ljubav, ne smijemo to zaboraviti. Ja za sebe neću reći da sam umjetnica, to neka govore drugi.

Kada ste postali zahvalni, a kada ste se prihvatili, da uđemo malo u pop-diskurs?

– Kad se realiziraju, ljudi postanu mirni. Oni drugi, nemirni, postaju problem sebi i drugima. Znate, ja imam 69 godina, imam puno slika u kojima su reakcije mogle biti drugačije. Tada nisam znala da znam. Bila sam premlada. Iz današnje perspektive pogotovo, vidim da sam onda, tako mlada, sve znala. Zahvalnost je sadržana u ispričanome malo prije – pitam se kako ne biti zahvalan? Sada, što sam starija, sve mi češće pada na pamet druga riječ – daleko, daleko jača, a to je odgovornost. Znači, netko te sluša, netko te zavolio. Imam ogromnu odgovornost prema njima. Mislim da ona ide uz zahvalnost jako dobro. Uvijek je to odnos prema sebi. Danas vidim da znam gdje sam dobra, ali znam i vidim kada je loše pa mi onda budu smiješne priče ljudi koji ti tada žele pomoći. Kažu mi: “Pa, dobro, to još nitko nije čuo”, a ja im velim: “Hej, ali ja sam čula!” Isuse Bože!

Kakav je vaš odnos prema krivnji?

– Moje “psihoanalize” kažu da sam dobro, iako možda nisam svjesna da sam napravila loše nekome.

Pitam vas to zato što je krivnja u kulturi dodijeljena prvo ženama, pogotovo onima koje se usude odvojiti od “društva”.

– Važno je pokazati da je sve u redu s tvojim odlukama, moj zadatak je da nastavim. Važno je, rekla bih, realno misliti. Ja znam da je opreka uvijek u mišljenju drugih ljudi. Dok živimo u ovom svijetu, treba sve slušati što ti se govori, što ti se ukazuje na putu. Djela, djela, djela! Užasno je teško, ali svaki dan rendgen nam postavlja nove izazove, svaki dan smo i slabi i jaki. Svaki smo dan u riziku. Užasno je teško opstati kao takav kakav jesi ili kakav želiš biti.

Što čitate? Čuo sam da volite Lorcu.

– Čitala sam poeziju u zadnje vrijeme, ona mi je bliža: kraća, jasnija, teža. Zanesena sam muškim emocijama jer se one ne pokazuju lako, tj. različito se izražavaju. Čitala sam Fromma u zadnje vrijeme, sve me više zanima znanost, volim slušati Žižeka. Volim se vraćati čitanju o egu, zašto je netko tako konfuzan, zašto ljudi traže da im se dive. Nalazim puno odgovora kod tih pametnih ljudi.

Jeste li svjesni da ste gay ikona?

– Znala sam da ćete me pitati nešto slično. Nisam ničija ikona niti sam to nastojala biti. Vidim svoje prijatelje, moj najveći fan dolazi iz Švicarske, on je nakon Karla, naravno. Karlo mi je govorio: “Ja sam tvoj najveći fan”, a i ja sam bila njegov, svakako. Među prvim pismima koje sam dobila s 18 godina bilo je pismo jednog mladog dečka iz Vukovara, ogromno pismo, životna priča. Kada sam se počela koristiti kompjuterom, također – prvo pismo je bilo od jednog dečka, isto životna priča. Nikada se nismo sreli.

Što mislite da su prepoznali kod vas?

– Ne znam, recite mi vi.

Slobodu, neustrašivost, zaigranost, eksperiment?

– Moguće.

Ja vas prvi volim imitirati.

– (smijeh) Sviđa mi se da su imali povjerenje u mene. Da baš meni iznesu i predstave probleme koje u životu imaju iz ovih ili onih razgovora. Lijepa mi je ta svijest. Ne treba ništa dodati ovome.

Za kraj: vaša teatralnost, je li u početku bila osviještena ili tek obrambeni mehanizam, a što je danas? Je li ona maska?

– Moj je život pripremljen za mene kako bih se pokazala vama. Moje privatnosti ima vrlo, vrlo malo. Baš zato ne volim kada me zaustavljaju da se slikamo: “Ne, hvala lijepa”, moram tada reći. To je suludo, to je pošast. Svjesna sam da sam javna osoba, ipak nije pristojno vući za ruku ljude na ulici. Zar ne? To je samo moja ekspresija. Ja nisam glumica, ja samo zaneseno govorim. Ljudi kada govore o meni, govore kao o ekscentričnoj. Nikada nisam željela biti u toj vrsti centra. Ne idem tamo gdje je velika gužva. Želim biti tamo gdje se može disati. Htjela sam biti u prostorima gdje se mogu micati. Rasti? Meni su ekscentrični ovi koji misle da ništa ne moraju napraviti, jer oni na taj način podcjenjuju sve nas. Nas koji radimo na sebi, koji se predajemo svom radu, snovima. Biti produktivan, to je najteže i najvažnije.

https://www.jutarnji.hr

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *