Fridrih Šiler – Pjevačev oproštaj

PJEVAČEV OPROŠTAJ

Ćuti sad muza; sa stidom na svom
djevičanskom licu, ona stoji
pred tobom, da sud sasluša nad njom,
sud koji cijeni, al’ ga se ne boji.
Dobrom bi da se svidi, samo tom
ko istinu od lažnog sjaja dvoji,
Kom za ljepotu bije srce vrelo,
taj samo smije da njoj ovjenča čelo.
Pjesme mi biće samo dotle tu
dok bude jedne duše da ih srijeće;
da maštanjima slatkim spliću nju,
uzvišenog joj čuvstva beru cvijeće,
S vremenom one rode se i mru
i do potomstva dolebdjeti neće.
U magnovenju nastanu, zabruje,
Pa s brzim kolom časova othuje.
Proljeće dođe! Tle zagrija mlak
vjetar, pa život svud mladićki bije.
Sve prože miris omaman i jak;
a s neba pjesma veselo se lije.
Staro i mlado blagosilja zrak
i svakim svojim čulom radost pije.
S proljećem sve to minu! Sazre cvijeće,
što na svijet dođe, mirno grobu kreće.

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *